Become a Patron!
Priroda Hrvatske

MOČVARE

Dugi niz stoljeća močvare smatrane najgorim plodom majke prirode. Za razliku od širokih planinskih pogleda s kristalno čistim zrakom, močvare, bare i kako ih sve ljudi prozvali, čista su im suprotnost. Oni koji i nisu nikad ušli u nju i iskusili je na takav način, u močvari nisu vidjeli ništa drugo negoli bezvrijedno i neplodno tlo. Razvoj tehnologije u Evropi je čovjeku pružao sve veću moć te su se ta područja našla među prvima na udaru. Isušivana su i zatrpavana, pretvarana u oranice, livade, čak i u naselja. Naročito je to bilo izraženo u nizinama srednje i zapadne Evrope.

Razvojem moderne znanosti i popularizacijom prirode u drugoj polovici 20. stoljeća se ustaljena slika močvara počela blijediti. Biolozi su počeli uviđati da je to stanište iznimno vrijedno i da ih je prigrlio veliki broj vrsta živih organizama. Još jedna osobitost iskače u oči, a to je biološka proizvodnja. Taj za većinu ljudi apstraktni pojam označava stvaranje žive tvari iz nežive, od najjednostavnijih organizama pa do biljaka koje iz neživih tvari stvaraju pomoću energije sunca velike organske molekule. Na tome se temelji zatim cijeli niz organizama koji se njima hrani, sve do krajnjih predatora kao što su primjerice orlovi i štuke. Močvarna su područja važna zbog velike biološke raznolikosti te se često uspoređuju s tropskim kišnim šumama. One su središta biološke raznolikosti, i biljaka i životinja. Golema količina hrane privlači i organizme koji nisu usko vezani za močvaru.

Močvarna staništa se prostiru po cijeloj površini naše planete, po nekim procjenama prekrivaju četiri do šest posto površine kopna Zemlje. Mogu se naći se na svakom kontinentu izuzev Antartike, pod raznim imenima. Kao tresetišta, cretovi i tundra u hladnim i vlažnim područjima; uzduž rijeka i posebno u njihovim deltama; kao obalne lagune i mangrove, slane močvare uz morsku obalu i mineralne vodene površine u pustinjskim krajevima. Više od polovice ih se nalazi međutim u tropskim krajevima, što s obzirom na veliku količinu padalina nije nikakvo čudno. U Hrvatskoj su ona najviše vezana uz rijeke i njihova ušća, a  uključuju poplavne šume, poplavne livade, rukavce i mrtvice. Bogate su i mediteranske močvare poput Vranskog jezera, otočnih blata u muljevitih obala. To su i umjetna područja, npr plitke stajačice nastale iskapanjem sedimenta (šljunka i pijeska) te ribnjaci.

Znanstvenici su još nešto uočili: površine pod močvarama u kojem god obliku neprestano se smanjuju. Po nekim procjenama je u zadnjih sto godina nestalo više od polovice močvara na svijetu. Močvare nestaju frapantnom brzinom, a nove danas više ne nastaju. Plitke su i lako se isušuju. Povrh toga iza njih zbog nataloženog mulja ostaje vrlo plodno tlo. Doista, najveći poticaj isušivanja močvara u svjetskim okvirima je bio stvaranje novih poljoprivrednih površina.

Da bi se spriječilo daljnje uništavanje, ali i ukazalo na vrijednost močvara, sada već daleke 1971. godine je u Iranu potpisana poznata Ramsarska konvencija. Temeljni koncept Ramsara je razumno korištenje močvara. Ona obavezuje zemlje potpisnice, među njima i Hrvatsku, na opće očuvanje močvara i mora se predložiti barem jedno područje na Ramsarski popis. Republika Hrvatska na popisu ima ne samo jedan već četiri takva: Crna Mlaka, dolina Neretve, Kopački rit i Lonjsko polje.

Usprkos tome su močvare u Hrvatskoj danas najugroženija stanišna. One su sada ostaci nekad vrlo brojnih vlažnih područja uz rijeku Dravu, Savu, Dunav i ostalih manjih rijeka. Nekad je uz Dravu i Savu postojao jedinstveni i gotovo neprekinut pojas močvara, no razvojem ljudskog društva toga više nema. One koje i preostaju, većinom su znatno smanjene i isprekidane, a i njima je sudbina crna. To se posebice odnosi na močvare uz rijeku, tzv. mrtvice s ograničenim životnim vijekom. Stvaraju ih rijeke iz starih meandrara ili rukavaca, no odsječeni od matice se sasvim prirodnim procesom starenja zatrpavaju i pomalo isušuju. Kako ih rijeka svojom prirodnom dinamikom međutim stalno stvarala, ukupna površina močvara je ostajala više manje stalnom. Reguliranjem rijeka one više danas više ne mijenjaju korito i ne stvaraju meandre, pa ni močvare.

Čak i tako osakaćena, Hrvatska u evropskim okvirima još obiluje tim vrijednim dijelom pejzaža. Hrvatska sa svojim močvarnim područjima daleko odskače u Europi. Ne postoje nigdje u Europi tako dobro očuvane poplavne šume, primjerice hrasta lužnjaka. Zatim, tu je pašnjačko područje Lonjskog polja i veličanstveni Kopački rit. Dva posljednja su ujedno i najveća močvarna područja u kontinentalnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj su najgore prošle mediteranske močvare, posebice dolina Neretve kao najveća od njih. To je područje nekad bila nepregledna močvara, danas je međutim velikim dijelom pretvorena u plantaže mandarina, lubenica i ostalog voća i povrća. Nestale su i mnoge muljevite močvarne morske obale, žrtve urbanizacije.

Po svojim odlikama, močvare predstavljaju možda najdivljiji dio prirode. Kao i sve u prirodi, granice podjele tipova močvara su umjetne no općenito to su plitke vodene površine. To je granica kopna i vode, gdje voda ima strahovit utjecaj na kopno. To su stajaće ili sporotekuće vode, a plitkoća ih razlikuje od jezera. Zbog toga je cijeli stupac vode osvijetljen s posljedicom da da cijeli volumen vode proizvodi organsku tvar. Biljke i alge bujaju pa je voda često prožeta biljkama. Na rubu bujaju trska, rogoz i ostale ukorijenjene biljke. Na vodi plutaju lopoč, lokvanj, vodene leće, a mrijesnjak, krocanj i ostale biljke rastu pod površinom, jedino cvjetovi probijaju za razmnožavanja. Ljeti je temperatura vode visoka, a zbog velike biomase, biljke trule i na dnu se taloži mekani mulj.

Močvare su iznimno važne za obnavljanje populacija riba, kako u rijekama, tako i u moru. Riba dolazi u proljeće iz mora i rijeka u ta spora i mirnija područja, izmrijesti se, a kasnije se mlada riba vraća natrag. U našim mediteranskim močvarama i rijekama živi čitav niz endema. Možda nema boljeg primjera značaja močvara za divlji svijet od ptica. Među svim tipovima staništa, močvarna su zasigurno najbogatija ptičjim svijetom. Zbog svoje plitkosti je sva hrana dostupna pticama. Koliko su ta staništa važna za ptice pokazuje podatak da od 415 evropskih ptica njih 172 su više ili manje vezana uz takvu vrstu područja. Još je dojmljiviji podatak da u močvarnim ekosistemima živi 40% svih vrsta živih bića na planeti!

Nova saznanja brišu močvarama status bezvrijednog zemljišta, ističu njihovu vrijednost za zdravlje i blagodat ljudi (usluge ekosustava). Glavna osobitost im je tvar života – voda. Osim što predstavljaju zalihu te dragocjene tekućine, močvarna područja su njezini prirodni pročišćivači. Skupljaju zagađene vode okolnog područja da bi ih močvarne biljke kao što je trska potom preradile i očistile. Iz vode na taj način nestaju fosfati i dušikovi spojevi, osnovni sastojci umjetnih gnojiva u poljoprivredi i ostalih umjetnih tvari. Močvarna voda lišena zagađenja tako polako curi u podzemlje odakle se u konačnici dobiva kvalitetna voda za piće. Neke močvare toliko su uspješni pročistači da uklanjaju gotovo svo zagađenje i prije nego što voda dospije u podzemlje! Močvarne biljke također uklanjaju toksične tvari i štetne bakterije. Poseban značaj močvara je u zaštiti ljudske imovine od poplava, što one čine bolje od brana i regulacijskih radova.