Malo je poznato da u rijekama i potocima osim vode „teče“ još nešto – sediment nošen vodom. Rijeka sa sobom zarobljava i povlači nepovezane dijelove korita i okolnog zemljišta koje potom silazi zajedno s vodom. To su komadi stijena koji se putem sve više smanjuju. U izvorišnom području u planinama rijeke imaju veliku bujičnu snagu, pa u zapjenjenim brzacima trgaju (erodiraju) stjenovito korito koje potom kotrljaju nizvodno.
To su čitave gromade nepravilnog oblika. Putem ih rijeka polira i oblikuje u loptasti i jajasti oblik, a kamenje postaje sve manje i manje. Nakon mnogo kilometara takva kotrljanja od tih stijena nastaje šljunak. Geolozi ga opisuju kao nevezani sediment od čestica koje su veće od 2 milimetra. Šljunak dolazi u bezbroj kombinacija, boja i oblika, ali sa zajedničkim nazivnikom zaobljenosti. Komadi iste veličine, ali nepravilni i oštri, zovu se krš. Primjer je sipar na planinama.
S druge strane, za definiciju šljunka nije važna vrsta ishodišne stijene. To mogu biti stare sedimentne stijene, one vulkanskog podrijetla itd. Već u ruci možemo prepoznati različite tipove valutica: žućkasto-bijeli kvarc; sivo-bijeli granit od nepravilnih zrna kvarca, kalijskih feldspata, kiselih plagioklasa i biotita; sivi kvarc, tinjčev škriljavac; nešto feldspata i muskovita. U poznatom je dravskom šljunku sa 40 ‒ 50 % najzastupljeniji kvarc.
Dok po dnu riječnog korita poskakuju komadi stijena i putuje šljunak (vučni sediment), voda nosi mnogo lakše i sitnije čestice – pijesak i prah (mulj i glina). Riječ je o suspendiranom sedimentu. Od njega i nastaje mutna boja mnogih rijeka, posebice za jakih kiša kada se prenose velike količine suspendiranog materijala. Dravski je pijesak uglavnom jednolik: oko 40 % kvarca, 40 % magmatskih i metamorfnih stijena, 12 % feldspata te karbonatnih zrna i muskovita.
Budući da se snaga rijeke postupno smanjuje, gubi i svoju prijenosnu snagu, pa nosi samo sve lakši i lakši sediment. U srednjim tokovima više nema većih komada stijena, a u donjima ni šljunka, već ostaju samo prah i pijesak.
Gledano dugoročno, rijeka sa sobom nosi goleme količine sedimenta. Ona ga usput taloži, ispunjavajući prirodne depresije, pa su te naslage debele i na desetke metara. Dolazi i do uzdizanja korita od golemih nanesenih količina, pa neki pritoci teku paralelno jer se ne mogu „popeti“ do korita, sve dok se na pogodnome mjestu ipak ne uliju. Primjer je rijeka Karašica koja se ulijeva u Dravu.
Rijeka Drava (i njezine “preteče”) kroz tisućljeća je u ciklusima, a posebice krajem ledenih doba, silno taložila sediment, pa su nastale četiri dravske terase. Iako su danas urbanizacijom i razvojem poljoprivrede izgubile prvotni oblik, još se ponegdje mogu nazrijeti oštri prijelazi između tih prirodnih stuba. I pijesak i šljunak u tim su naslagama nepovezani, a utjecaj vlage na osobine građevinskog pijeska i šljunka manji je nego kod vezanih stijena.
Budući da taj sediment u nizinama danas često nalazimo daleko od sadašnjih korita rijeka, lako je zaključiti da su nekad tekle na tim mjestima i „posijale“ svoj sediment. To nam govori o prirodnoj dinamici nizinskih rijeka, odnosno pomicanju njezina korita. Nesputana stjenovitim kanjonom ili dolinom, rijeka u širokoj nizini procesima erozije i taloženja sedimenta meandrira. S jedne strane ona dere mekanu obalu od starijeg sedimenta, a s druge strane taloži šljunak ili pijesak, pa tako raste njezin zavoj ili meandar.
Ponekad se zavoj toliko izduži da ga rijeka presječe, pa nastaje rukavac u kojem voda još uvijek slobodno teče. S vremenom, pomalo se puni sedimentom i rukavac se odvaja, osim za najvećih poplava. Rođen je mrtvi rukavac − mrtvaja, mrtvica ili, primjerice, tišina, kako ga zovu u srednjoj Posavini. Stare karte otkrivaju kako su rijeke kroz stoljeća potpuno mijenjale tok, kao sinusoidna krivulja koja se pomalo kreće oko osi. Brojna polukružna jezera, mrtvi rukavci, obrubljivali su tok. Naslage sedimenta koje za niskog vodostaja budu na suhom nazivaju se sprudovi.
O autoru
