Priroda Hrvatske

Palagruža – najudaljeniji pučinski otok

Od svih naših otoka od kopna je najudaljenija Palagruža, mala skupina otoka od kojih su najveći Velika i Mala Palagruža. Do prvoga naseljenog otoka Lastova ima čak 59 kilometara, a do Italije 52 kilometra.

Otok je geološki zanimljiv, od vrlo trošne breče i pješčenjaka pa je mjestimice i opasan za prolazak ili penjanje. Na žalost, odronu stijena žrtve su postali su hvarski ribari početkom 20. stoljeća.

Burom i jugom šibani, tučeni valovima, suncem prženi i sa samo 300 milimetara oborina (najmanje u Hrvatskoj), ovdje vladaju zaista ekstremni uvjeti Mediterana, pa rastu divlje masline i drvenaste mlječike. Već usred ljeta boje prirode su uglavnom jesenske, kao posljedica prilagodbe ove biljke suši, pa gubi list u proljeće, a ponovno lista ujesen. Ovdje dolazi i vegetacija vapnenačkih stijena, stjenovitih obala i šljunčanih žala te malih suhih travnjaka. Flora arhipelaga ima oko 260 vrsta, s četiri endemične vrste: palagruški kupus, Fridrihova zečina, presličica i palagruško ptičje mlijeko.

Palagruža je i jedino hrvatsko nalazište vrste čapljana te jedan od malobrojnih lokaliteta na kojem autohtono u velikim površinama raste srebrnasti grmoliki pelin. Na Palagruži se gnijezdi sivi sokol te kaukal i gregula, a održala se i endemična podvrsta primorske gušterice, koja je ovdje došla u jednom od prvih valova naseljavanja ove vrste iz Italije.

Na otoku postoje tragovi prisutnosti čovjeka još od antike. Palagruža je danas službeno nenaseljena, ali trajno borave svjetioničari. Oni se brinu za sigurnost pomorskog prometa, ali su u svojevrsni čuvari otoka. Rijetki turisti, nautičari ili ribari dolaze na otok, ponajviše u ljetnom periodu. Valovi i vjetar otvorenog mora mogu danima izolirati posjetioca, koji se osjeća poput robinzona.

Video je napravljen u skopu projekta udruge BIOM.

Podijelite ove stranice:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *