Jezera
Stajaćice su u Hrvatskoj vrlo istaknut dio krajolika i ekosustava. Prevladavaju umjetna jezera, kao što su akumulacije hidroelektrana, šljunčare, ribnjaci i retencije, dok su prirodna jezera relativno rijetka, a ponajviše su u vezi s krškim fenomenima.
Najveće prirodno jezero u Hrvatskoj jest Vransko jezero kraj Biograda na Moru, s ukupnom površinom od 30,2 km2. Leži uza samu jadransku obalu. Jezero je izduženo, dugo je 13,6, a široko samo 1,4 – 3,4 kilometra, pruža se od Pakoštana na sjeverozapadu pa gotovo do Pirovca na jugoistoku. To je plitka vodena površina, prosječne dubine od samo 2 ‒ 5 metara. Lagano je bočato jer je preko tankog pojasa obale u vezi s morem, koje za juga i niskog vodostaja u jezeru može ući u jezero, posebice preko kanala Prosike. Sadašnje jezero ostatak je mnogo širega močvarnog područja zvano Vransko blato, u koje su se, kao u najnižu točku Ravnih kotara, slijevale vode s okolnih brda.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Nakon intenzivnog sušenja i pretvaranja u obradive površine, preostao je današnji doseg vode. Jezero je zapravo potopljeno krško polje, odnosno aluvijalna udolina. Budući da je prosječna razina jezera dva metra ispod razine mora, to je ujedno kriptodepresija. Obale su jezera pod trskom, a posebice u zapadnom dijelu koje je, zahvaljujući tomu, i postalo rezervatom. Trska omogućuje hranjenje, gniježđenje i boravak mnogim pticama. Za malog vranca tu je jedino stabilno gnjezdište u Hrvatskoj, a također i za čaplju dangubu, koja gnijezdo svija negdje u gustoj trski, daleko od pogleda. Otvorena je voda vrlo zahvalna za patke i liske, posebice tijekom selidbi i zimovanja.
Vransko jezero na Cresu također je oaza vode u stjenovitom kršu, no močvarna vegetacija ovdje je tek mjestimični uski pojas uz obalu. Jezero je prozirno, iznimno čisto jer uokolo nema naselja, poljoprivrede i ostalih onečišćivača, ali i zato što nema ni jednog vodotoka koji bi se ulijevao i donosio mulj. Jedan je od razloga i velika dubina koja doseže i do 75 metara, pa je stupac vode u kojem se provodi fotosinteza relativno malen u odnosu na cijelo jezero. To je krški fenomen, kriptodepresija čije se dno nalazi na dubini 61,3 m ispod razine mora. Zauzima 5,8 km2, ovisno o razni vode koja sezonski varira. Njegovih prosječnih 220 milijuna m3 čiste vode osnova je vodoopskrbe cresko-lošinjskog prostora. Na jednome mjestu dubina naglo pada, pa neki stručnjaci pretpostavljaju da se ondje jezero puni podzemnim vodama, koje cirkuliraju čak s prostora Učke. Po drugim stručnjacima, sva je slatka voda sa slivnog područja oko jezera.
Plitvička jezera usred šumovite Like svakako su najpoznatija jezera u Hrvatskoj, a uz Dubrovnik prepoznatljiva turistička razglednica Hrvatske. Na desetke slapova pršte i huče na sve strane, na rumenoj podlozi sedre, dok mir vlada uz mirna tirkizna jezera na čijim se površinama zrcale zelena bujna šuma i sive krške stijene uskog i visokog kanjona. Jedan dokumentarni film o Plitvicama doista je pogodio naziv – zemlja padajućih jezera. No jezera su samo približan naziv jer riječ je o protočnim jezerima, tj. tekućici koja je pregrađena brojnim sedrenim barijerama. Ima 16 većih, imenovanih jezera i mnogo manjih, posebice u središnjem dijelu, gdje voda pršti i prelijeva se na sve strane, pa je ponekad teško odrediti granicu gdje jedno počinje, a drugo završava.
Podijeljena su na Gornja i Donja jezera. Gornja jezera su: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Veliki Burget i Kozjak. Građena su od dolomita, a reljef je širok i prostran. Donja su jezera stiješnjena u visok vapnenački kanjon: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića brod. Najveća su dva gornja jezera, Kozjak sa 81,5 hektara i Prošćansko jezero sa 68 hektara. Danas su Plitvička jezera zaštićena kao nacionalni park, a usto su na popisu Svjetske baštine UNESCO-a.
Jezero Begovac periodičko je jezero krškog polja. Kroz estavele puni se u vlažnom dijelu godine, a prazni u sušnom. U blizini je jezero Sinjac, koje je zapravo jezerski izvor vokliškog tipa, no iz njega ne istječe potok ili rijeka kao u slučaju Kupe, Une i ostalih rijeka (više u poglavlju Izvori). U jezeru obitavaju kapitalni primjerci klena i potočne pastrve. Najveći primjerci dosežu dužinu i do jednog metra. Šmitovo jezero smješteno je u ogulinskom kraju na sjeveroistočnim padinama Velike Kapele. Čine ga dva povezana jezera, Malo i Veliko. Voda u Malom jezeru dotječe iz ponora Rupećice, kroz niz pukotina. Iz Maloga jezera, preko pličine, voda prelazi u Veliko jezero gdje ponire.
Babino jezero na Velebitu, na području Paklenice, na visini od oko 1600 metara, jedino je na Velebitu. Stvaranje jezera omogućila je glinovita obloga koja je ispunila pukotine u vapnencima, pa je tako spriječeno otjecanje vode koja je ovdje obilna. Time su se koristili stočari čije se blago napajalo tijekom ljetne paše. Zimi se jezerce na ovoj visini zaledi.
Imotski je kraj posebno obdaren krškim jezercima u inače često surovome krškom krajoliku. Najpoznatija su Modro i Crveno jezero u samome Imotskom. Te duboke depresije, odnosno duboke ponikve nastale su tektonikom, tj. urušavanjem negdašnjih podzemnih šupljina nastalih djelovanjem vode koje su se poslije napunile vodom. Dok se na Modrom jezeru moguće spustiti do vode, Crveno jezero prirodno je zaštićeno od posjetitelja vrlo strmim liticama, u neobičnom, gotovo okruglom lijevku veličine 120 x 150 metara na površini da bi se na dnu proširio na površinu 300 x 300 metara. Provalija je duboka čak vrtoglavih 500 metara. Od toga 287 metara otpada na dubinu jezera, iako njegova razina varira dvadesetak metara, ovisno o sezoni i kišama.
Ne treba ići mnogo dalje od Imotskog jer u okolici postoji još vodenih blaga. Na rubu Imotskog polja, zapadno od Crvenog jezera, leže Dva oka (jedan od izvora Vrljike), dva malena okrugla jezerca koja dijeli pojas zemlje širok jedan metar. Omiljeno su odredište ribiča. U zapadnom dijelu polja leže Postranjsko jezero (Prosutica), Krenica i Provalija. U kišnom razdoblju Provalija i Krenica spajaju se u jedinstveno jezerce Prološko blato, odnosno poplavno područje na najnižem dijelu polja. Uz rub blata, a u blizini naselja Lokvičića nalaze se jezera u kršu: Galipovac, Lokvičićka jezera (Mamića jezero) i Knezovića jezero. Sva ta jezera nisu tako duboka kao Crveno i Modro, no svejedno su impresivna. Promjenjive su površine i dubine.
Dio te vode još zamršenim podzemnim putovima prema moru završava u Baćinskim jezerima. Gotovo uza samu morsku obalu, pored Ploča u prostranoj dolini Neretve, ova jezera ipak su krškog karaktera − to su potopljene ponikve. Šest jezera, od kojih je pet povezanih, ukupne su površine 138 hektara. Dubina im je između 5 i 35 metara, a sve do 1912. godine vodostaj im je varirao, ovisno o kiši, čak do osam metara. Te je godine, naime, iskopan kanal prema moru dugačak 700 metara, pa su variranja vodostaja smanjena do dva metra. Time je znatno izmijenjena hidrologija, a i voda je postala donekle bočatom pod utjecajem mora.
Obližnja delta Neretve krije još nekoliko jezeraca. Kuti, carstvo šaša, lopoča i kormorana, aluvijalno je jezero i kriptodepresija kod Opuzena, od kojega je udaljeno šest kilometara. S Neretvom ga povezuju rijeke Crna rijeka i Mislina, a prihranjuje se vodom iz nekoliko vrela. Ljeti je vodostaj nizak, pa se tada na sredini jezera pojavljuje otočić. Čak i morske mijene Jadranskog mora utječu na ovo jezero. Još je jedna depresija Modro oko, nebeskoplave boje zbog reflektiranja neba u jezeru. To je jedan od krških izvora koji su kroz krško podzemlje povezani sa sustavom rijeke Matice.
Jezerce na poluotoku Gradini u Rogoznici zbog eliptičnog je oblika dobilo ime Zmajevo oko. Ispunjeno je slanom vodom i duboko usječeno u stijene obrasle makijom i nižim raslinjem. S morem je povezano špiljom čiji se otvor može vidjeti na površini vode. Špilja se naziva Zmajevo uho te je veća i dublja od samog jezera. Uz egzotično ime vežu se brojne priče i legende.
Većina prirodnih jezera vezana je uz krš, no ima ih i na kontinentu. Sovsko jezero u Slavoniji, podno šumovitih padina Dilja, prilično je jedinstveno jezero koje nazivaju i Modro oko Slavonije. Izvor se nalazi u samom jezeru. Oko jezera su travnjaci i šuma. Od riba u njemu živi samo zlatni karas, a da bi ga se zaštitilo, zabranjeno je poribljavanje i unos drugih vrsta riba.
Od umjetnih jezera, zanimljive su šljunčare. Posebno su česta uz rijeku Dravu u Podravini, zvana i šoderice. Šljunak je tražen građevinski materijal, a iskapanja traju više od stoljeća. Već tijekom iskapanja u depresije se počela slijevati podzemna voda koja je u aluvijalnom području vrlo blizu tla. Nastaju plića ili dublja jezera koja su s vremenom dobile sve značajke močvare.
O autoru
