Morsko dno – šarena morska polja
Morsko dno je po biološkoj raznolikosti najbogatiji dio Jadranskog mora. Dubina i vrsta podloge određuje vrstu staništa.
Morsko dno odražava obalu, ali zbog stalne akumulacije sedimenta, na većim dubinama postaje jednoličnijim. Najveća područja otvorenoga srednjeg i južnog Jadrana prekrivaju muljeviti sedimenti, dok u sjevernom Jadranu prevladavaju pijesak, ostaci ljuštura (detritus) s većom ili manjom primjesom mulja. Svejedno, jadransko je podmorje iznimno zanimljivo uz kamenitu obalu, posebice na podvodnim strmcima uz jače struje. Kamenito se dno nalazi i oko otoka i otočića otvorenog mora te na osamljenim brakovima. Ugrubo, na obalno kamenito dno nastavljaju se različiti tipovi obalnih pijesaka i ljuštura, zatim slijedi područje obalnih muljevitih dna, pa pješčano-ljušturnih dna otvorenijeg Jadrana i, konačno, muljevita dna otvorenog Jadrana.Vrlo su značajna i sjenovita, strma staništa te podvodne špilje.
Rijeka Po postupno je zatrpavala sjeverni Jadran sedimentom koji je donosila s Alpa. Time je još više smanjivala ionako plitko more. Stoga je sediment u sjevernom Jadranu pretežno mulj, a sadržava i bogata nalazišta ugljikovodika – nafte i plina. More je iz tog razloga najpliće u Istri, gdje dubina ne prelazi 50 metara. Od Pule se morsko dno blago spušta te čini dugu i usku dolinu koja se od Žirja pruža prema Italiji, prema Jabučkoj kotlini, najveće dubine oko 240 metara. Od nje se morsko dno podiže do Palagruškoga praga, na kojem je najveća dubina 130 metara. Prema jugu dno se strmo spušta prema Južnojadranskoj kotlini, u kojoj je izmjerena najdublja točka u Jadranu (1233 metra).
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Raznoliko dno omogućuje i veliku biološku raznolikost istočne obale Jadrana. Životni uvjeti nisu isti usred pučine ili na obali. Razlikuju se s obzirom na dubinu, tip dna, osvijetljenost i ostale ekološke faktore. Veliku raznolikost staništa obalnog područja istočni Jadran duguje krškim vapnencima te pripada dalmatinskom tipu obale. Staništa u morem preplavljenom kršu karakteristična su za Hrvatsku, a čine ih anhihaline špilje, morske špilje, hladnomorske špilje s batijalnim elementima, vrulje, krški estuariji, morska jezera i goli krš u podmorju.
Stepenice morskog dna
Bentos dijelimo u dubinske stepenice. Prva je plitka i blago položena litoralna zona, druga je batijalna, duboka i najčešće strma. Budući da je Jadran plitko more, većina biološke raznolikosti nalazi se u prvoj, litoralnoj stepenici. Dublja, batijalna stepenica na Sredozemlju je siromašna vrstama, i općenito životom, zbog nestašice hrane i nepovoljnih uvjeta za razvoj tipične dubinske faune.
Najveći dio živog svijeta Jadranskog mora pripada obalnom području koje se pruža do dubine od 200 metara i zauzima najveći dio dna Jadrana. Dijelimo ga u nekoliko podstepenica. Najviša, odnosno najplića stepenica jest supralitoral, granica kopna i mora. Odmah se na nju nastavlja zona izmjene morskih mijena, u kojoj more poplavi obalu u dijelu dana, zove se mediolitoral.
Obala koja je cijelo vrijeme pod morem naziva se infralitoral. Proteže se od donje granice oseke do dubine od oko 50 metara (može biti pliće ili dublje ovisno o prodoru svjetla, tj. o čistoći mora). To je područje fotofilnih algi, koje se razvijaju na stjenovitoj podlozi, i morskih cvjetnica na pomičnoj podlozi. Donja je granica infralitorala u Jadranu promjenljiva zbog razlika u prozirnosti mora, pa tako u sjevernome Jadranu ona seže približno do 20 metara, u srednjem i južnom između 30 i 40 metara, a oko nekih otoka otvorenog Jadrana i do 50 metara. To je u Jadranu i najbogatiji pojas, gdje je visoka primarna proizvodnja i gdje nalazimo najviše različitih vrsta. Tu je i velika raznolikost tipova dna, pa i bogatstvo staništa.
Dublje nalazimo mračniju cirkalitoralnu stepenicu, koja je i posljednja, s obzirom na male dubine u Jadranu. Ona je i površinom najveća. Proteže se od donje granice rasprostranjenosti fotofilnih alga i morskih cvjetnica pa do dubine do koje se razvijaju scijafilne (koje vole sjenu) alge, ponajprije koraligenske crvene alge koje u svoja tijela talože kalcijev karbonat i mogu preživjeti i s manje svjetla. Za većinu biljnih vrsta život je ovdje nemoguć, pa u ovoj mračnijoj stepenici životinjska biomasa prevladava nad biljnom biomasom. Dublje od 200 metara svjetlost koja prodire više nije dovoljna za fotosintezu, pa razvoj algi više nije moguć. S dubinom se broj biljnih vrsta smanjuje, a životinjskih povećava. Većina hrane, odnosno organskih tvari, dolazi iz gornjih slojeva mora. Ovdje su i uvjeti jednoličniji, poput promjena u slanosti i temperaturi, kao i gibanje morske vode, osim strujanja stalnih dubinskih vodenih masa. Dno je najčešće muljevito, no mjestimice nalazimo vrlo specifična staništa.
O autoru
