Zeleni konjic velika je vrsta ravnokrilaca čiji mužjaci zriču, a ženka velikom leglicom polaže jaja koja ostaju u zemlji više godina.
Foto: Jean-Daniel Echenard
Zeleni konjic (Tettigonia viridissima) velik je kukac iz reda ravnokrilaca u koji spadaju i zrikavci i skakavci. Glava im je velika, sa složenim očima. Tijelo im je karakteristične zelene boje, s mrljama boje hrđe. Osim toga su prepoznatljivi po dugačkim ticalima, koje znaju biti i tri puta duže od samog tijela. Ta dugačka ticala razlikuju ih od srodnih skakavaca koji imaju kratka ticala. Odrasle ženke veće su od mužjaka i mogu dosegnuti i 4cm dužine. Imaju imaju timpanalne organe (organe sluha) zatvorene u pukotini na gnjatovima prednjih nogu.
Mužjaci privlače ženke „pjesmom“ odnosno zrikanjem koje čujemo i dan i noć. Zvuk proizvode pomoću stridulacijskih organa pri dnu prednjih krila koje uzdignu i brzo ih pomiču.
Spolove najlakše prepoznajemo po vrlo dugačkoj leglici u ženki koja dosegne i 3cm. Nakon parenja, omogućava joj polaganje jaja duboko u tlo. Jaja ostaju neaktivna u zemlji čak dvije zime, odnosno ulazu u diapauzu. Tek drugo proljeće (a ponekad jaja ostaju u zemlji i više godina, čak do sedam) u travnju se iz jaja izvaljuju zelene ličinke. One se razvijaju nepotpunom preobrazbom šest puta, a u zadnjem presvlačenju dobijaju krila. Odrasli kukci aktivni su od kasnog proljeća do sredine jeseni.
Hrane se najviše sitnim kukcima i njihovi ličinkama, no jedu i biljnu hranu. Imaju jake čeljusti za grizenje i žvakanje kojima mogu dobro ugristi i čovjeka pa ih je bolje ne primati u ruke.
Zeleni konjic može poletjeti, ali u slučaju opasnosti, više se oslanja na hodanje i skakanje. Žive najviše na travnjacima, ali dolaze i na drugim susjednim i na mozaiku staništa, uključujući i vrtove te parkove. Na našim planinskim travnjacima možemo naći ujedno i grabežljivoga srodnika, sredozemnog zelenog konjica.