Oko nas vidimo mnoga živa bića – ljude, pse i mačke u naši dvorištima, ptice na grani, guštera kako se sunča na stijeni… No, najveći broj životinja ne vidimo, jer su presitni. Najmanji su jednostanični organizmi.
Kakvi su to jednostanični organizmi? Naše tijelo, tako i tijela psa, mačaka, ptica i guštera sastoji se od mnogo stanica – sitnih građevnih blokova svakog organizma, baš kao što je kuća napravljena od cigli. Samo što naše tijelo ima na milijune stanica! No, neki organizmi imaju samo jednu, jedinu stanicu, no i to im je dovoljno za život. Kako su stanice jako male, mi te organizme ne možemo vidjeti pa nam treba mikroskop. Jednostanični organizmi nemaju ruke, glavu, usta i žive drukčijim životom nego mi. Svejedno, oni se hrane, kreću, razmnožavaju odnosno oni su živi organizmi. Konačno, od njih su potekli i svi ostali organizmi, a jako jako davno sva su živa bića imala samo jednu stanicu.
Euglena viridis
Jednostanični organizmi su najčešće kuglastog oblika, no mogu biti i izduženi, ovalni ili bilo kojeg oblika. Neki stalno mijenjaju izgled poput amebe ili gljiva sluznjača. Mnoge su skoro prozirne i u njima prepoznajemo sitne strukture zvane organele. Najveća od njih je stanična jezgra gdje je smještena DNA, odnosno nasljedna tvar. Osim nje tu su mitohondriji koji djeluju kao tvornice energije, šareni kloroplasti za fotosintezu, različite vakuole, probavni lizosomi, neki imaju čak i očnu pjegu. Najjednostavniji organizmi poput bakterija ili modrozelenih algi nemaju staničnu jezgru već im DNA pliva po cijeloj stanici.
Većina njih živi u vodi u kojoj se je i razvio prvi život. Mnoge su jednostanični organizmi pokretni. Neki poput papučice imaju oko tijela kratke trepetljike koje se neprestano rotiraju i stvaraju struju vode pa se stanica kreće. Druge poput bičaša imaju veliki bič (ili više njih) čijim zamasima također se odguruju u vodi. Ameba pak „korača“ izduživanjem dijela svojeg mekanog tijela te nastaju lažne nožice. Mnogi drugi organizmi se ne kreću aktivno već su prepušteni strujama vode, a to su često različite alge. Neke od njih čak stvaraju sitne kućice i to vrlo zanimljivih oblika poput algi kremenjašica ili dinoflagelata!
I ti najjednostavniji živi organizmi moraju se hraniti. Modrozelene i druge alge algi sami stvaraju energiju iz sunčeve svijetlosti fotosintezom, baš kao i mnogo veće biljke. Štoviše, morske alge iako sićušne, iznimno brojne i vrlo važne u stvaranju kisika u svjetski iceanima, više nego cijele šume na kopnu! Neke bakterije čak mogu iskorištavati sumporne spojeve koji su inače svim ostalima nejestivi, a često žive na ekstremnim staništima poput dubokom oceanskom dnu. Drugi se hrane već gotovim organskim tvarima ili čak su grabežljivci. Ameba primjerice lažnim nožicama okruži žrtvu i „utopi“ ju potom u svojem tijelu. Nakon toga ju razgradi. Zeleni bičaš Euglena, sama stvara energiju fotosintezom ali se i hrani gotovom hranom.
Dok ptice, slonove i mačke još možemo prebrojati, jednostanične organizme jako teško. Doslovno ih ima na milijarde i daleko su najbrojniji živi organizmi na planeti. Razlog tom eje što su male i ima mnogo mjesta a njih, a drugi je što se jako bezo razmnožavaju. Najjednostavije se razmnožavaju tako da se prepolove i od jedne nastanu dvije pa njih dvije u četiri pa u osam i i tako dalje! Kada se previše razmnože, neki jednostanični organizmi su uzročnici bolesti. Zloćudne bakterije uzrokuju primjerice kugu, upalu pluća i druge zaraze. Malarija je jedna od najsmrtonosnijih bolesti u svijetu,a uzrokuje ju jednostanični organizam plazmodij. Protiv tih uzročnika se moramo cijepiti, a za bakterije koristimo i antibiotike. Na žalost, bakterije dosta brzo stvaraju otpornost. Ipak, većina jednostaničnih organizama nisu opasne i idu svojim poslom.
Jeste li znali?
- Neke stanice mogu biti ogromne pa ih možemo vidjeti golim okom. Jedna od njih živi u plićaku mora – ime joj je klobučić. Izgleda kao bijeli kišobran, a naraste čak i do 10 cm.
- U čovjeku živi ogroman broj jednostaničnih organizama, čak i više nego naših vlastitih stanica. No one su bezazlene, a neke i vrlo korisne za probavu!
O autoru
