Možemo li životinje zvati štetnicima? Kormorani, dabrovi i vukovi često su na meti kritika, no koliko smo za probleme u prirodi odgovorni mi ljudi?
Kormorani jedu ribu. Dabrovi ruše stabla. Vukovi love divljač, a kukci se hrane biljkama. Za neke ljude to je dovoljno da ih proglase štetnicima. No možemo li divlju životinju doista nazvati štetnikom samo zato što radi ono za što ju je evolucija oblikovala?
Pojam štetnik nije biološka kategorija koja opisuje prirodnu ulogu neke vrste. To je naziv koji su ljudi dodijelili organizmima koji na neki način ugrožavaju njihove interese. U poljoprivredi kukac može biti štetnik jer uništava usjeve, u šumarstvu potkornjak jer oštećuje gospodarski vrijedna stabla, a u ribnjačarstvu kormoran jer se hrani ribom namijenjenom prodaji.
U takvim slučajevima pojam ima određeno gospodarsko značenje. No ono što je štetno za čovjeka nije nužno štetno za prirodu. Mnogi organizmi koje nazivamo štetnicima imaju važnu ulogu u funkcioniranju ekosustava.
Problem nastaje kada takav način razmišljanja prenesemo na divlju prirodu, gdje životinje počinjemo promatrati kao nepoželjne konkurente čovjeku.
Kada divlja životinja postane krivac
Dobar primjer su veliki vranci odnosno kormorani, koje se često optužuje za smanjenje ribljeg fonda u rijekama i jezerima. Argument je jednostavan: kormorani jedu ribu, dakle zbog njih ima manje ribe.
No kormorani i njihovi evolucijski preci hrane se ribama milijunima godina. Odnos grabežljivaca i plijena jedan je od temeljnih odnosa koji oblikuju prirodne ekosustave.
Naravno, kormorani mogu utjecati na brojnost riba. U određenim okolnostima, osobito kada se mnogo ptica koncentrira na ograničenom području ili kada su riblje populacije već oslabljene, taj utjecaj može biti značajan. Međutim, činjenica da kormoran jede ribu nije dokaz da je upravo on glavni uzrok njezina nestanka.
Slična je priča s dabrovima. Ruše stabla, grade brane i mijenjaju vodotoke, zbog čega ih neki smatraju štetnima. Njihove aktivnosti doista mogu uzrokovati poplavljivanje poljoprivrednih površina ili oštećenja infrastrukture. Ali u prirodnim ekosustavima dabar je važan ekosustavni inženjer. Njegove brane stvaraju močvarna staništa, zadržavaju vodu i omogućuju život brojnim drugim organizmima. Iako njegove aktivnosti nisu korisne baš svakoj vrsti i na svakom mjestu, one su prirodni dio dinamike mnogih vodotoka.
I vukove se nerijetko promatra kao štetnike jer love divljač koju ljudi žele loviti ili povremeno napadaju domaće životinje. Šteta na stoci stvaran je problem koji zahtijeva odgovarajuće mjere zaštite. No u prirodi je vuk važan predator koji sudjeluje u regulaciji populacija plijena i oblikovanju odnosa unutar životinjskih zajednica.
Čak i potkornjaci, koje šumari s razlogom smatraju ozbiljnom prijetnjom gospodarskim šumama, imaju svoju ekološku ulogu. Sudjeluju u odumiranju stabala, stvaranju mrtvog drva i prirodnoj obnovi šumskih ekosustava (saproksilni kornjaši). Njihovo masovno razmnožavanje može uništiti velike površine šume, ali razmjere takvih pojava mogu dodatno pojačati suša, klimatske promjene i sastav šumskih sastojina.
Zajedničko svim tim primjerima jest da životinje često proglašavamo štetnima ne zato što narušavaju prirodu, nego zato što svojim ponašanjem ometaju naše interese.
Jesmo li zaboravili vlastiti utjecaj?
Posebno je zanimljiv primjer naših rijeka.
Tijekom posljednjih stotinjak godina ljudi su temeljito promijenili europske vodotoke. Rijeke smo ispravili, obale utvrdili kamenom, izgradili brane, isušivali močvare i uništavali prirodna mrijestilišta riba. Istodobno smo ih opteretili onečišćenjem, invazivnim vrstama i posljedicama klimatskih promjena.
Prema europskoj procjeni iz 2026. godine, čak 42 % autohtonih europskih slatkovodnih vrsta riba ugroženo je izumiranjem. Među najvažnijim uzrocima nalaze se upravo promjene staništa, fizičke prepreke u rijekama, onečišćenje i drugi pritisci povezani s ljudskim djelovanjem.
A kada u rijeci ponestane ribe, nerijetko krivimo kormorana.
Pritom se mnogo manje govori o našem vlastitom utjecaju, uključujući i ribolov. Na mnogim vodama broj ribolovaca znatno nadmašuje broj kormorana, iako sama brojnost ne govori koliko ribe jedni ili drugi uklanjaju iz ekosustava. Čak ni metoda „ulovi i pusti” nije potpuno bez posljedica jer dio riba može uginuti nakon puštanja.
To ne znači da su svi ribolovci problem niti da predacija kormorana nigdje nije značajna. Mnogi ribolovci aktivno sudjeluju u zaštiti voda. No ako želimo razumjeti zašto u nekoj rijeci ima sve manje ribe, moramo jednako kritički promatrati vlastite aktivnosti kao i ponašanje divljih životinja.
Kormoran je vidljiv, lako ga je prepoznati i doista jede ribu. Mnogo je jednostavnije pokazati prstom na pticu nego objasniti složene posljedice desetljeća regulacije rijeka i uništavanja prirodnih staništa.
Tako divlje životinje ponekad postaju žrtveni jarci za probleme koje smo velikim dijelom sami stvorili.
Priroda nije stvorena samo za čovjeka
U pozadini ovakvog razmišljanja nalazi se naše uvjerenje da bi priroda trebala funkcionirati prema ljudskim potrebama. Ribe promatramo kao nešto što želimo loviti, stabla kao drvo koje možemo iskoristiti, a rijeke kao vodotoke koje trebamo kontrolirati.
Životinje koje nam u tome pomažu nazivamo korisnima, a one koje nam konkuriraju štetnima.
No divlja rijeka nije ribnjak, šuma nije samo skladište drva, a divlje životinje nisu tu da bi služile ljudskim interesima.
To ne znači da ne postoje stvarni sukobi između ljudi i životinja ili da nikada nije opravdano upravljati njihovom brojnošću. Ponekad su potrebne ciljane mjere radi zaštite ugroženih vrsta, poljoprivredne proizvodnje ili ljudske imovine. No takve odluke trebaju se temeljiti na znanstvenim podacima i stvarnim posljedicama, a ne na pretpostavci da je svaka životinja koja nam smeta automatski štetna.
Prirodni ekosustavi složeni su sustavi u kojima svaka vrsta utječe na druge. Predatori love plijen, kukci se hrane biljkama, dabrovi mijenjaju vodotoke, a stabla odumiru i stvaraju prostor novom životu. Priroda nije statična, niti je njezina svrha održavati ravnotežu koja najviše odgovara čovjeku.
Tko je onda zapravo štetnik?
Ako bismo pojam štetnika primijenili na organizme koji najviše mijenjaju staništa, smanjuju bioraznolikost i ugrožavaju opstanak drugih vrsta, morali bismo postaviti neugodno pitanje.
Koja je vrsta u posljednjih nekoliko stoljeća najviše promijenila europske rijeke, šume i druge prirodne ekosustave?
Nisu to kormorani. Nisu dabrovi. Nisu ni vukovi ni potkornjaci.
To smo mi.
Naravno, ni čovjek nije biološki štetnik. I mi smo dio prirode, proizvod iste evolucije kao i sve druge vrste. No za razliku od ostalih životinja, možemo razumjeti dugoročne posljedice svojih postupaka i svjesno mijenjati svoje ponašanje.
Možda zato, prije nego što neku divlju životinju proglasimo štetnikom, trebamo razmisliti smeta li ona doista prirodi ili samo nama.
O autoru
