Bijela đurđevača (Calocybe gambosa) jedna je od prvih proljetnih gljiva u Hrvatskoj – jestiva, mirisna i lako prepoznatljiva po brašnastom mirisu.
Bijela đurđevača (Calocybe gambosa), poznata i kao proljetna đurđevača, jedna je od najranijih jestivih gljiva u godini. Pojavljuje se već u travnju, često upravo oko blagdana sv. Jurja (23. travnja) – po čemu je i dobila ime. Dok većina gljiva čeka jesen, ova vrsta označava početak gljivarske sezone, donoseći svjež miris zemlje i prvih toplih dana.
Saznajte više o biologiji gljiva te o jestivim gljivama Hrvatske.
Izgled i prepoznatljive osobine
Bijela đurđevača je robusna, mesnata gljiva koja već na prvi pogled djeluje „zdravo“ i čvrsto – tipična za proljetne vrste koje rastu iz hladnijeg tla.
Klobuk joj je širok 3–15 cm, a u iznimnim slučajevima može doseći i 20 cm. U mladosti je konveksan, zatvoren i pun, no kako sazrijeva, postaje raširen i lagano valovit. Površina je glatka, suha i bez sjaja, a boja izrazito promjenjiva – može biti bijela, kremasta, žućkasta, svjetlosmeđa ili s tamnijim čehicama u središtu koje kod starijih primjeraka znaju popucati. Rub klobuka je u mladosti podvijen prema dolje, a s vremenom se ispravi i postane valovit, što starijim gljivama daje prepoznatljiv, „vijugav“ izgled.
Stručak je 4–9 cm visok i 1–4 cm debeo, pun, čvrst i vlaknast, ponekad blago zakrivljen ili zadebljan pri dnu. Boja mu je bijela do žućkasta, a površina glatka i suha. Kod starijih primjeraka može pokazivati blage uzdužne vlaknaste pruge.
Listići su vrlo gusti, tanki i nježni, u početku snježno bijeli, a s vremenom poprimaju kremastu do žućkastu nijansu. Lagano su prirasli uz stručak ili se poneki blago spušta niz njega, što je važna dijagnostička osobina. Otrusina spora je bijela.
Meso je debelo, čvrsto i vlaknasto, bijele boje koja se ne mijenja na prerezu – čak ni pri oštećenju. Ono što ovu vrstu čini posebno prepoznatljivom je jak miris i okus na svježe brašno. Taj se miris osjeti već pri prvom pronalasku na livadi, ali nestaje kuhanjem, ostavljajući blag, ugodan i lagano orašast okus.
U kombinaciji ovih osobina – čvrsto meso, gusti listići, brašnast miris i ranoproljetno razdoblje rasta – bijela đurđevača je vrlo lako prepoznatljiva čak i manje iskusnim gljivarima.
Stanište i doba rasta
Bijela đurđevača raste od travnja do lipnja, a vrlo rijetko u jesen. Može se naći:
- po livadama i parkovima,
- uz rubove šuma i grmlje,
- u bjelogoričnim šumama,
- najradije na vapnenastom tlu.
Zanimljivo, često raste u krugovima ili cik-cak linijama, što su klasični “vještičji krugovi” – prirodna pojava nastala širenjem podzemnog micelija u radijalnom uzorku.
Kada su uvjeti povoljni, može se pojaviti u velikom broju, što veseli gljivare jer je riječ o jednoj od najboljih jestivih proljetnica.
Jestivost i kulinarska vrijednost
Bijela đurđevača je izvrsna jestiva gljiva.
Najbolja je mlada, kad je meso još čvrsto, a miris najizraženiji. Može se pirjati, pohati, dodati u rižota ili juhe, a u nekim krajevima se suši ili ukiseljava.
Zbog svog specifičnog brašnastog mirisa, mnogi je lako prepoznaju i ne miješaju s otrovnima. Čak i slične vrste, poput uglatosporne kružoliske (Tricholosporum goniospermum), nisu otrovne – i rastu u sasvim drugo doba godine.
Zanimljivosti
- Ime “đurđevača” potječe od Sv. Jurja, jer cvate i raste upravo u to vrijeme – kad priroda buja nakon zime.
- U mnogim krajevima Europe zovu je St. George’s mushroom.
- U Engleskoj je smatraju pravim simbolom proljeća, a u Italiji je poznata kao “prataiolo di San Giorgio”.
- U povoljnim godinama može masovno prekriti livade, šireći nježan miris po zraku – pravi znak da je proljeće u punom jeku.
O autoru
