Ćuk je mala sova koju najlakše prepoznajemo po ritmičnom glasanju. Saznaj kako izgleda, gdje živi, čime se hrani i kada ga možeš čuti.
Ako postoji ptica koja dokazano pobjeđuje u kategoriji “čujem te, ali te ne vidim”, to je ćuk (Otus scops). Najmanja je naša sova, uz malog ćuka, skroz nenametljiva u izgledu, ali s glasom koji u proljetnim noćima doslovno “reže” tišinu. Njegovo monotono, ritmično „ćuk… ćuk… ćuk…“ često zvuči kao da dolazi iz svih smjerova odjednom — i to je dio njegove čarolije.
Pročitajte više o pticama u Hrvatskoj
Ćuk: šumska kora s očima
Ćuk je sitan, kompaktan i savršeno “maskiran”. Perje mu je sivo-smeđe, prošarano nijansama koje podsjećaju na koru drveta, pa u mirovanju izgleda kao komadić grane. Oči su mu žute i vrlo izražajne, a kad se uznemiri, često podigne kratke “ušice” (zapravo čuperke perja) pa djeluje ozbiljnije nego što jest.
Iako je malen, njegov stav zna biti “velik”: kad se uspravi i stisne perje uz tijelo, postaje još tanji i “drvenastiji” — trik savršene kamuflaže.
Sove su prilagođene životu u sumraku i noći. Prepoznatljive su po izvanrednom sluhu, tihom letu i sposobnosti da plijen otkriju i u potpunom mraku. Kao vrhunski noćni lovci, imaju važnu ulogu u održavanju prirodne ravnoteže.
👉 Saznaj više o sovama
Glas: zvuk po kojem ga svi prepoznaju
Ćuk se najlakše prepoznaje po pjevu. Mužjak u proljeće neumorno ponavlja jednoličan zov, najčešće u sumrak i noću. Taj ritam nije slučajan: to je njegov način da kaže “ovdje sam” i “ovo je moj teritorij”.
Zanimljivo je da se glas često čini bližim ili daljim nego što stvarno jest — noć, vegetacija i teren mogu ga “prevarantski” nositi.
Na priobalju često čujemo ćuka, a čest je i sivi ćuk — naizgled nenametljiv, ali jednako “glasovit” u noći. U Dinaridima kod nas gnijezdi i planinski ćuk, vezan uz hladnija, šumovitija staništa. A mali ćuk, najmanja europska sova, u Hrvatskoj je i najrijetkiji — pravi mali dragulj za sretnike koji ga uspiju čuti ili vidjeti.
Gdje živi ćuk?
Ćuk voli otvorena, topla staništa s dovoljno zaklona: rubove šuma, šikare, parkove, stare voćnjake, suhozide i krajolike s mnogo duplji i pukotina. U Hrvatskoj je čest u priobalju i zaleđu, ali ga ima i u kontinentalnim područjima gdje su uvjeti prikladni.
Ključ mu je jedno: mjesta za skrivanje po danu i puno kukaca noću.
Prehrana: noćni lovac na kukce
Ćuk je pretežno kukcojed. Hrani se velikim kukcima poput zrikavaca, skakavaca, cvrčaka, moljaca i kornjaša, a ponekad ulovi i ponekog malog guštera ili sitnog kralješnjaka — ali kukci su njegova “osnovna valuta”.
Zato je ćuk osobito vezan uz tople sezone: kad kukaca nestane, nestane i on.
Gniježđenje: bez gradnje, ali s dobrom “nekretninom”
Ćuk uglavnom ne gradi gnijezdo. Koristi prirodne duplje u stablima, rupe u zidovima, šupljine u suhozidima ili stare djetlovske duplje. Ženka polaže nekoliko jaja, a dok ona inkubira, mužjak donosi hranu i čuva teritorij.
Uspjeh gniježđenja često ovisi o dostupnosti duplji — zato su stara stabla i tradicionalni krajolik zlata vrijedni.
Selica: glas proljeća, tišina jeseni
Ćuk je selica. Kod nas se najčešće pojavljuje u proljeće, kad se vraća iz Afrike, a u kasno ljeto i jesen opet tiho odlazi. Zato ga zimi gotovo nikad ne čujemo: njegov svijet je svijet toplih noći i kukaca.
Kako ga vidjeti (ili barem “uhvatiti” u stvarnosti)
Ako želiš doživjeti ćuka, najbolja taktika je jednostavna: slušaj. Proljetne večeri, rubovi naselja, maslinici, stari voćnjaci i šumarci — tu se najčešće javlja. Vizualno ga je teže “uloviti” jer danju miruje i savršeno se stopi s granama.
Ako ga i ugledaš, doživjet ćeš onaj rijedak trenutak kad nevidljivo postane stvarno.
O autoru
