Bjelkasta lisičica (Cantharellus cibarius)– poznata jestiva gljiva žute boje, ugodnog mirisa i slatkastog okusa, koja krasi šume Hrvatske od proljeća do jeseni.
Bjelkasta lisičica, poznatija jednostavno kao lisičica, jedna je od najpoznatijih i najcjenjenijih jestivih gljiva naših šuma. Ova sunčano-žuta gljiva pravi je simbol ljeta i jeseni, a njena pojava uvijek veseli berače gljiva i ljubitelje prirode.
Saznajte više o ostalim lisičcama, općenito o biologiji gljivama te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda bjelkasta lisičica?
Klobuk bjelkaste lisičice širok je 2–8 (ponekad i do 10 cm), mesnat, izdašan i čvrst. U mladosti je blago konveksan, poput male kupole, dok se s vremenom otvara i ulegne u sredini, poprima oblik lijevka ili plitke zdjelice. Površina mu je glatka i suha, bez sjaja, a pod prstima djeluje svilenkasto. Boja se kreće od svijetložute do tamnožute, ponekad s narančastim tonovima, a u nekim slučajevima može biti gotovo bijela, što je ovoj gljivi i donijelo naziv bjelkasta. Rub klobuka gotovo nikad nije ravan – često je valovit, vijugav i nepravilno zakrivljen, što lisičici daje njezin prepoznatljiv, gotovo cvjetni izgled.
Stručak je visok 3–8 cm, pun i čvrst, katkad blago zakrivljen te se prema dnu postupno sužava. Bojom je svjetliji od klobuka, ponekad gotovo limunasto-žut, a površina mu je glatka i suha.
Umjesto pravih listića, lisičica ima žilaste naborane nabore, tzv. lažne listiće, koji su račvasti, razmaknuti i dugo se spuštaju niz stručak. Ove žilice nisu lako odvojive od mesa, što je jedna od ključnih odlika po kojima se lisičice razlikuju od sličnih, ali nejestivih vrsta. Njihova boja je blago svjetlija od klobuka, često zlatnožuta.
Meso je bijelo do svijetložuto, kompaktno i elastično, s karakterističnim mirisom na breskve ili marelice, koji postaje još izraženiji kad se gljive očiste ili narežu. Okus joj je blago slatkast i voćkast, ugodan i prepoznatljiv, pa ne čudi da je ova gljiva postala omiljena među kuharima i gljivarima.
Zbog svoje postojane teksture, bjelkasta lisičica ne gubi oblik ni tijekom pripreme, što je čini idealnom za pirjanje, prženje ili sušenje, a i nakon toplinske obrade zadržava intenzivnu boju i aromu šume.
Gdje raste bjelkasta lisičica?
Lisičica raste od svibnja do studenoga, često u skupinama, u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, ali i na livadama i šumskim rubovima. Uspostavlja mikorizu s različitim vrstama drveća – hrastom, bukvom, smrekom i borom – pa je česta u gotovo svim dijelovima Hrvatske.
🍽️ Jestivost i kulinarska vrijednost
Lisičica je jedna od najcjenjenijih jestivih gljiva Europe – prava poslastica za nepce i nezaobilazna u kulinarstvu. Njezino čvrsto, mesnato meso i ugodan voćni miris daju jelima posebnu svježinu i prirodnu aromu šume. Osim što je lako prepoznatljiva i samim time sigurnija za branje, lisičica se izdvaja po tome što zadržava oblik i teksturu i nakon dužeg kuhanja ili prženja, što ju čini izvrsnom za najrazličitije recepte.
Najčešće se prži na maslacu ili maslinovu ulju uz dodatak mladog luka, češnjaka i peršina, no sjajno se uklapa i u rižota, juhe, umake te kao prilog mesnim i povrtnim jelima. Njezin blago slatkast, voćni okus savršeno se slaže s vrhnjem, bijelim vinom, jajima i svježim začinskim biljem poput timijana i mažurana.
U kontinentalnoj Hrvatskoj lisičica je često sastavni dio šumskih paprikaša i variva, dok se u primorju priprema s tjesteninom ili palentom. Sušene lisičice zadržavaju intenzivan miris i aromu, pa se često samelju u prah i koriste kao začin koji obogaćuje umake i juhe tijekom zime.
Osim kulinarske vrijednosti, lisičica je i nutritivno vrlo bogata – sadrži vitamine B skupine, beta-karoten, kalij i željezo, a istovremeno ima nizak udio kalorija i masti. Zahvaljujući tim svojstvima, smatra se zdravim dodatkom prehrani, osobito u sezoni kada svježe gljive dolaze izravno iz naših šuma na stol.
🧺 Savjet za branje i čuvanje
Lisičice su gljive koje se raduju kiši i toplini – najčešće rastu nakon blagih ljetnih pljuskova, kada se šuma ispuni njihovim zlatnim tonovima. Najbolje ih je brati rano ujutro, dok su još svježe i čvrste, a prepoznaju se po njihovu jarkožutom sjaju koji se ističe među mahovinom i lišćem.
Pri branju ih je preporučljivo odrezati nožićem pri dnu stručka, umjesto da se čupaju, kako bi se sačuvalo micelijsko tkivo u tlu i omogućio rast novih plodišta. Prikupljene gljive stavljaju se u prozračne košare, nikako u plastične vrećice, jer se u njima zbog vlage brzo počinju kvariti.
Kod čišćenja lisičica treba biti nježan – dovoljno je ukloniti lišće i zemlju mekom četkicom ili krpicom. Samo ako su jako zaprljane, mogu se kratko isprati hladnom vodom, ali ih zatim treba odmah osušiti i pripremiti, jer lako gube aromu.
Za dulje čuvanje najbolje ih je lagano prokuhati i zamrznuti, ili osušiti na propuhu i pohraniti u staklenke ili platnene vrećice. Tako će zadržati svoj miris šume i blagu voćnu notu čak i tijekom zime.
🌿 Ljekovita svojstva
Osim što je gastronomski dragulj, lisičica ima i dokazano ljekovita svojstva. Sadrži bioaktivne tvari koje djeluju antioksidativno i antikancerogeno, a u narodnoj medicini cijenjena je i zbog sposobnosti jačanja imuniteta.
🔍 Slične vrste i moguće zamjene
- Ametistna lisičica (Cantharellus amethysteus) – ima ružičasto-ljubičasti ton na klobuku.
- Sitna lisičica (Cantharellus friesii) – manja i narančastije boje.
- Mirisna puževica (Aphroditeola olida) – ružičasta i miriše na kolače ili bombone.
Sve su navedene vrste jestive.
⚠️ Paziti na zamjenu!
Neiskusni berači mogu lisičicu zamijeniti s lažnom lisičicom (Hygrophoropsis aurantiaca), koja raste na panjevima, ima pahuljast klobuk i guste listiće, za razliku od pravih lisičica čije su nabore žilice.
Bjelkasta lisičica nije samo simbol ljeta u šumi, već i primjer spoja prirodne ljepote, gastronomske vrijednosti i ljekovitih svojstava. Ova žuta kraljica naših šuma zaslužuje posebno mjesto i na tanjuru i u prirodoslovnim vodičima.
O autoru
