Puhare su okrugle gljive koje rastu širom Hrvatske, od livada do šuma. Saznajte kako ih prepoznati, koje su najpoznatije vrste poput goleme puharke i jesu li jestive.
Puhare spadaju među one gljive koje gotovo svatko barem jednom primijeti u prirodi. Loptastog su oblika, bez klasičnog klobuka i stručka, a svojom bijelom ili smeđom bojom često podsjećaju na male kugle rasute po livadama ili šumama. U Hrvatskoj rastu brojne vrste puhara – od malenih i neuglednih do goleme puharke (Langermannia gigantea) koja može doseći veličinu lopte za nogomet. Zanimljive su i zato što se vrlo lako razlikuju od otrovnih vrsta dok su mlade, pa ih rado skupljaju i manje iskusni gljivari.
Kako izgledaju puhare?
Puhare imaju okruglo ili kruškoliko plodno tijelo, koje se razlikuje od većine drugih gljiva jer im nedostaje klasičan klobuk i stručak. Upravo taj jednostavan, kuglasti oblik čini ih lako prepoznatljivima, čak i početnicima u gljivarenju. Površina im može biti sasvim glatka, prekrivena sitnim bradavicama, bodljicama ili ljuskama, a kod pojedinih vrsta postupno se izglađuje kako gljiva raste. Boja varira od snježno bijele kod mladih primjeraka, do žućkaste, sivkaste ili smećkaste u starijoj dobi.
Unutrašnjost je u mladih puhara čvrsta, kompaktna i potpuno bijela, što je pouzdan znak da su jestive. Upravo ta bjelina ukazuje na svježinu i sigurnost za konzumaciju. Kako gljiva dozrijeva, meso postaje mekše, spužvasto i tamnosmeđe, sve dok se ne pretvori u prah – masu sazrelih spora. U toj fazi puhare više nisu za jelo.
Kada potpuno sazru, plodno tijelo na vrhu se raspuca ili otvori kroz mali otvor te oslobađa oblak tamnosmeđih spora. Taj prizor podsjeća na dim ili prašinu, pa su u narodu puhare često dobile nadimke povezane s dimom ili prašinom. Ova pojava nije samo zanimljiva za promatranje, nego i tipična značajka po kojoj se puhare lako svrstavaju u zasebnu skupinu gljiva.
Životni ciklus puhara
Životni ciklus puhara jedan je od najzanimljivijih u svijetu gljiva, jer je vidljiv gotovo golim okom kroz nekoliko prepoznatljivih faza.
Na početku, puhara se pojavljuje kao mala bijela kuglica skrivena u travi, šumi ili na panjevima. U toj fazi plodno tijelo je čvrsto, mesnato i potpuno bijelo iznutra, što označava da je gljiva mlada i jestiva. Upravo tada gljivari najviše cijene puhare, jer im je meso najukusnije i najsigurnije za konzumaciju.
Kako puhara raste, unutrašnjost počinje mijenjati boju – od čisto bijele prelazi u žućkastu, zatim zelenkastu ili maslinastosmeđu. Struktura se iz čvrste pretvara u mekanu i spužvastu, što pokazuje da je gljiva u srednjoj fazi razvoja i više nije pogodna za jelo.
U zreloj fazi, unutrašnjost se pretvara u tamnosmeđu prahastu masu spora. Tada se na vrhu plodnog tijela otvori mala rupica (tzv. ostiolum) ili se površina raspuca. Dovoljan je dodir, udarac kišne kapi ili vjetar da se iz gljive oslobodi oblak spora koji podsjeća na dim. Upravo po toj karakteristici puhare su i dobile ime, jer izgledaju kao da „puše“ prah.
Nakon što oslobodi spore, puhara odumire i raspada se, a milijuni sićušnih spora raznose se zrakom u okolinu. Ako dospiju na pogodno tlo bogato organskom tvari, iz njih će niknuti nova gljivična mreža (micelij), čime započinje novi ciklus života.
Najpoznatije vrste puhara u Hrvatskoj
Tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum)
Tikvasta puhara najčešća je i jedna od najlakše prepoznatljivih vrsta puhara u Hrvatskoj. Nije velikih dimenzija – plodna tijela obično dosežu visinu od 3 do 7 cm – i ponekad raste busenasto u skupinama, tvoreći male kolonije. Površina joj je karakteristična po jednostavnim sitnim bodljicama koje prekrivaju cijelo plodno tijelo, pa na prvi pogled izgleda kao da je posuta sitnim zrncima. Te bodljice mogu s vremenom otpasti, otkrivajući glatku podlogu. Boja varira, pa je kod mladih primjeraka snježno bijela, a stariji primjerci ponekad poprimaju blago smećkastu nijansu.
Postoji mnogo varijacija ove vrste, ovisno o staništu i starosti. Slična joj je smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens), koja se razlikuje po tamnijoj, prljavosmeđoj boji. Kod nje bradavice vrlo lako otpadaju, ostavljajući za sobom višekutna bjelkasta polja. Osim toga, prepoznaje se po neugodnom mirisu, dok tikvasta puhara nema izražen miris i blagog je okusa.
Tikvasta puhara raste od ljeta do kasne jeseni, najčešće skupno u svim tipovima šuma – i bjelogoričnim i crnogoričnim. Često se pojavljuje kao saprofit na krupnim drvnim ostacima ili na šumskom tlu izmiješanom s razgrađenim granama i lišćem. Zbog svoje rasprostranjenosti, česta je pojava u prirodi i lako dostupna gljivarima početnicima.
Golema puhara (Langermannia gigantea)
Golema puhara prava je zvijezda među puharama jer može narasti do impresivnih dimenzija – promjer plodnog tijela ponekad prelazi i 50 cm, a težina nekoliko kilograma. Zbog toga često izaziva čuđenje kod onih koji je prvi put susretnu u prirodi. Površina joj je u mladosti glatka i bijela, dok kasnije postaje žućkasta ili smećkasta i lagano raspucana.
Meso je u mladosti čvrsto, homogeno i potpuno bijelo, što je znak jestivosti. Kasnije postaje spužvasto i žućkasto, a u starosti se pretvara u prahastu masu spora, kada više nije za konzumaciju. Zbog velike kompaktne unutrašnjosti, mlade goleme puhare mogu se rezati na debele ploške i pripremati poput odrezaka.
Stanište joj najviše odgovaraju otvoreni travnjaci, pašnjaci i rubovi šuma, a često se pojavljuje i na bogatim livadama u blizini naselja. Najčešće raste pojedinačno, no ponekad se može pronaći i više primjeraka na istom području. Pojavljuje se od srpnja do listopada, posebno nakon kiša.
Jestivost i kulinarska vrijednost goleme puharke izuzetna je – spada među najcjenjenije gljive u svom rodu, pod uvjetom da se bere mlada. Zbog neutralnog okusa i velike količine mesa, često se koristi kao osnova za pohana i pečena jela, a može se i nadijevati ili sušiti. Jedan primjerak dovoljan je za pripremu obilnog obroka za cijelu obitelj.
Znanstvena istraživanja pokazala su da ekstrakt goleme puharke ima antidijabetičko, antikancerogeno i antibakterijsko djelovanje, što je čini ljekovito vrijednom gljivom.
Golema puhara može se zamijeniti s trbušastom puharkom (Bovistella utriformis), no ona u mladosti na površini ima piramidalne izrasline i nikada ne postiže težinu i veličinu kakvu doseže golema puhara.
Vrećasta puhara (Lycoperdon excipuliforme)
Vrećasta puhara prepoznatljiva je vrsta među puharama zahvaljujući svom osebujnom obliku – ima izdužen, naboran stručak i okruglu glavu na vrhu, zbog čega doista podsjeća na malu vrećicu. Plodno tijelo može doseći i do 15 cm visine, pa je jedna od većih vrsta u rodu Lycoperdon. Površina joj je u mladosti svijetla, bijela, a kasnije prelazi u žućkastosmeđu i na kraju tamnosmeđu nijansu.
Meso (gleba) u unutrašnjosti prolazi kroz tipične promjene za ovu skupinu: isprva je bijelo i kompaktno, zatim postaje zelenkasto, a na kraju prelazi u crno-smeđu prahastu masu spora.
Stanište vrećaste puharke vrlo je raznoliko. Raste ljeti i u jesen, bilo pojedinačno bilo u manjim skupinama, najčešće kao saprofit tla u svim tipovima šuma, ali i na livadama, pašnjacima i živicama. Zabilježena je širom Hrvatske, a primjerke su snimljene i u studenom kod Jagnjedovca pokraj Koprivnice. Najčešće se pojavljuje od lipnja do studenog.
Jestiva je i dobre kulinarske kvalitete samo dok joj je meso unutra bijelo, jer tada ima ugodnu strukturu i neutralan okus koji se lako uklapa u razna jela. Osim gastronomskog aspekta, zanimljiva je i zbog nutritivne vrijednosti – sadrži brojne vitamine i minerale, poput cinka, željeza i magnezija, zbog čega se smatra zdravom namirnicom. Ipak, treba pripaziti jer udisanje spora može izazvati alergijske reakcije kod osjetljivih osoba.
Napomena: lako ju je prepoznati po naboranom stručku i okrugloj glavi, što je čini jednom od najkarakterističnijih vrsta puhara.
Kruškolika puhara (Apioperdon pyriforme)
Kruškolika puhara dobila je ime po karakterističnom obliku plodnog tijela koje podsjeća na malu krušku. Manjih je dimenzija (2–5 cm visine), a površina joj je svjetlosmeđa ili žućkastobijela, prekrivena sitnim ljuskicama ili bradavicama. Meso joj je u mladosti bijelo i čvrsto, no ubrzo prelazi u maslinastosmeđu i spužvastu strukturu, nakon čega više nije jestivo. Zanimljivo je da se često pojavljuje u velikim skupinama, ponekad s desecima primjeraka gusto zbijenih na istom mjestu.
Za razliku od većine drugih puhara koje rastu na tlu, kruškolika puhara preferira raspadajuće drvo – raste na trulim panjevima, korijenju i granama, najčešće u šumama. Na taj način sudjeluje u razgradnji organske tvari i ima važnu ekološku ulogu. Doba rasta proteže se od kasnog ljeta do jeseni, a često se pojavljuje odmah nakon kiša. Jestivost joj je nije najbolja zbog neugodnog mirisa. Najčešće se koristi kao dodatak u miješanim jelima s drugim gljivama.
Trbušasta puhara (Bovistella utriformis)
Smeđa puhara ubraja se među krupnije predstavnike roda Lycoperdon, pa je mnogi gljivari poznaju i pod nazivom divovska smeđa puharka. Plodna tijela mogu doseći promjer od 10 do 20 cm, a oblik im je najčešće nepravilno zaobljen ili vrećast, s blago suženom bazom. Površina je u mladosti svijetla, bijela do žućkasta, no ubrzo postaje svjetlosmeđa do tamnosmeđa i nerijetko se raspuca u krupne ljuskaste dijelove.
Meso joj je u ranoj fazi bijelo i čvrsto, što označava jestivost, no ubrzo prelazi u žućkasto, a u starosti postaje smeđe i praškasto, ispunjeno zrelim sporama. U toj fazi, nakon dodira ili udarca kišne kapi, oslobađa oblak tamnosmeđih spora, kao i ostale puhare.
Stanište smeđe puharke obuhvaća livade, pašnjake, šumske čistine i rubove šuma, gdje se pojavljuje najčešće pojedinačno ili u manjim skupinama. Raste od ljeta do kasne jeseni, a pogoduje joj vlažno tlo bogato organskom tvari.
Što se tiče jestivosti, smeđa puhara je jestiva dok je mlada, ali se zbog svoje brze promjene unutrašnjosti i prelaska u spužvasto-smeđu masu rjeđe skuplja za hranu. Smatra se gljivom skromne kulinarske vrijednosti, no u mladosti može poslužiti kao zanimljiv dodatak jelima, slično drugim vrstama puhara.
Zbog svoje veće veličine i karakteristične boje, rijetko se brka s drugim vrstama, pa je lako prepoznatljiva u prirodi.
Olovasta jajača (Bovista plumbea)
Olovasta jajača jedna je od manjih puhara, s plodnim tijelom veličine svega 1–3,5 cm (rjeđe do 4,5 cm). Oblik joj je više-manje okruglast, gotovo bez stručka ili sužene baze, što je razlikuje od vrsta iz roda Lycoperdon. Površina je u početku sitnobaršunasta i glatka, bjelkasta, a starenjem prelazi u žućkastu, žutosmeđu, smeđu ili sivkastu boju. Na kraju se vanjska ovojnica raspuca i raspadne, pa ostaje unutarnja, karakteristično olovastosivkasta, s otvorom na vrhu kroz koji izlaze spore.
Meso (gleba) u mladosti je bijelo, tvrdo i žilavo, s ugodnim mirisom i blagim okusom. Kasnije prelazi u maslinasto-crno, što je znak da više nije za konzumaciju.
Stanište olovaste jajače najčešće su travnici, livade, parkovi i nasipi, gdje raste kao saprofit tla. Voli pješčana i toplija staništa, pa se često može naći na otvorenim površinama s puno sunca. Raste od lipnja do listopada, najčešće pojedinačno, ali i u skupinama.
Što se tiče jestivosti, ubraja se u dobre jestive vrste, ali samo dok je unutrašnjost potpuno bijela. Tada je prikladna za pripremu, no zbog male veličine nema veliku kulinarsku vrijednost.
lako se prepoznaje po tome što se vanjska ovojnica na pritisak raspuca i odvoji od unutarnje, što je glavna karakteristika roda Bovista. Slična joj je crnkasta jajača (Bovista nigrescens), koja je u mladosti gotovo identična, ali u starosti unutarnja ovojnica prvo postaje olovnosiva, zatim smeđa i naposljetku potpuno crna. Obje vrste često rastu na istim staništima.
Smrdljiva puhara (Lycoperdon nigrescens)
Smrdljiva puhara na prvi pogled podsjeća na tikvastu puharku, no lako se prepoznaje po tamnijoj, prljavosmeđoj boji i činjenici da njezine bradavice vrlo lako otpadaju, ostavljajući za sobom nepravilna bjelkasta polja. Meso joj je u mladosti bijelo i kompaktno, ali ubrzo prelazi u žućkastu, a u starosti postaje maslinasto-smeđa. Upravo ta promjena boje znak je da više nije za konzumaciju. Karakterističan je i miris, koji je neugodno ljutkast i pomalo metalan, dok je okus blagog intenziteta.
Stanište smrdljive puharke je vrlo raznoliko – raste od ljeta do kasne jeseni (najčešće od srpnja do studenog) na raznim tipovima tala i površina. Može se pronaći u travi, na vlažnim terenima, kanalima, ostacima industrijskog otpada, ali i u šumama svih tipova, osobito ispod vrba ili breza. Često bira tla kiselijeg karaktera. Obično se pojavljuje u množini, tvoreći kolonije.
Što se tiče jestivosti, smrdljiva puhara se smatra uvjetno jestivom vrstom. Mlada plodna tijela s bijelom unutrašnjošću mogu se konzumirati, no smatra se gljivom osrednje kulinarske kvalitete. Kako sazrijeva i tamni, gubi jestivost. Smeđe puhare, općenito, imaju lošiji okus od bijelih. Iako neki autori navode da bi mogla biti nejestiva ili čak sumnjiva kao potencijalno otrovna, za to ne postoje čvrsti dokazi, pa se svrstava u uvjetno jestive vrste.
Od sličnih vrsta ističe se ježasta puhara (Lycoperdon echinatum), koja ima mnogo kraće i gušće bodljice,
Ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum)
Ispucana krumpirača jedna je od najpoznatijih otrovnih vrsta koje nalikuju na puhare, pa je stoga posebno važno naučiti ju razlikovati. Riječ je o krupnoj gljivi s debelom vanjskom ovojnicom koja u zrelosti poprima limunastožutu boju i karakteristične plohaste napukline po površini. Kožica (egzoperidij) debela je 2–3 mm, bijela s unutarnje strane, i lako se odvaja od unutrašnjosti kada gljiva sazri. Plodna tijela mogu biti znatno veća od tipičnih puhara roda Lycoperdon.
Meso (gleba) u mladosti je žućkasto ili gotovo bijelo, no vrlo brzo postaje sivo-crno do tamno maslinastosmeđe, isprepleteno bijelim žilicama. U starosti potpuno pocrni i raspada se u crno-smeđu otrusinu. Za razliku od puhara, meso ispušta jak i neugodan miris na plin ili metan, što je važna odrednica pri prepoznavanju. Okus je blag, no konzumacija je opasna.
Stanište ispucane krumpirače vrlo je široko – raste u ljeto i jesen, često u velikom broju, u svim tipovima šuma, i to u simbiozi s različitim drvećem poput bukve, breze ili smreke. Najčešće se pojavljuje na suhom i pjeskovitom tlu. Doba rasta traje od srpnja do studenog.
Status jestivosti: ova se vrsta smatra otrovnom. Njezina konzumacija izaziva gastrointestinalne poremećaje, a postoje i zabilježeni slučajevi težih trovanja s ozbiljnim simptomima poput poremećaja vida do privremene sljepoće, nesvjestice pa čak i kome.
Napomena: ispucana krumpirača lako se prepoznaje po velikim dimenzijama, debeloj kožici i limunastožutoj površini s karakterističnim pukotinama. Upravo te značajke, uz neugodan miris i tamnu unutrašnjost, pomažu da je se razlikuje od jestivih puhara.
Stanište i rasprostranjenost
Puhare rastu širom Hrvatske, a zahvaljujući svojoj prilagodljivosti mogu se pronaći u raznim tipovima staništa. Najčešće nastanjuju livade, pašnjake i šumske čistine, no redovito se pojavljuju i uz šumske putove, rubove polja, pa čak i u dvorištima i vrtovima. Njihova prisutnost često je povezana s tlom bogatim organskom tvari, na kojem se micelij razvija u obilju.
U pravilu se javljaju tijekom ljeta i jeseni, najčešće nakon obilnih kiša, kada vlaga u tlu pogoduje razvoju plodnih tijela. Ipak, pojedine vrste mogu se pronaći već u kasno proljeće, a u blažim zimama i do početka prosinca.
Neke vrste imaju specifične zahtjeve: kruškolika puhara (Lycoperdon pyriforme) gotovo uvijek raste u skupinama na trulim panjevima i granama, gdje razgrađuje mrtvo drvo. Suprotno tome, golema puhara (Langermannia gigantea) preferira otvorene, travnate prostore, često livade i pašnjake bogate hranjivim tvarima. Tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum) pak vrlo je česta u šumama, gdje se pojavljuje u velikom broju i tvori prave kolonije.
Zbog ovakve rasprostranjenosti puhare su jedna od onih gljiva koje mogu susresti i iskusni gljivari duboko u šumi, ali i slučajni prolaznici na seoskim stazama ili u vlastitom dvorištu.
Jestivost i kulinarska vrijednost
Mlade puhare s čistim, bijelim mesom ubrajaju se među vrlo cijenjene jestive gljive. Posebno je poznata golema puhara koja se može pripremati na razne načine – pohana, pečena na tavi ili u pećnici, kao zamjena za meso u vegetarijanskim jelima. Male vrste također su jestive, no zbog svoje veličine često se koriste u miješanim gljivarskim jelima. Bitno je uvijek narezati plodno tijelo i provjeriti da unutrašnjost nije potamnila – takvi primjerci više nisu za konzumaciju.
Puhare se ubrajaju među jestive gljive, ali samo dok su mlade i dok im je unutrašnjost potpuno bijela i čvrsta. To je najvažniji kriterij pri određivanju jestivosti. Čim unutrašnjost počne žutjeti ili poprimati smećkastu, maslinastu ili tamnosmeđu boju, gljiva više nije pogodna za konzumaciju jer gubi i okus i nutritivnu vrijednost.
Mlade puhare odlikuje nježno, blago meso neutralnog okusa, koje tijekom pripreme lako poprima arome začina i drugih namirnica. Zbog toga se smatraju zahvalnim dodatkom raznim jelima – od juha i variva, preko prženih i pohanih jela, do pečenja na tavi ili roštilju. Posebno su ukusne kada se narežu na ploške i pripremaju poput šnicli, slično kao meso ili tikvice.
Najveću kulinarsku vrijednost ima golema puhara (Langermannia gigantea), koja može doseći nekoliko kilograma težine i promjer veći od 30–50 cm. Jedan primjerak dovoljan je za pripremu obroka za čitavu obitelj. Njezina unutrašnjost, dok je mlada i bijela, iznimno je kompaktna i pogodna za rezanje na debele odreske, koji se zatim mogu pohati, panirati, puniti ili peći.
Sitnije vrste, poput tikvaste puharke (Lycoperdon perlatum) ili kruškolike puharke (Lycoperdon pyriforme), iako manje atraktivne, također su jestive i koriste se u kombinaciji s drugim gljivama. Često se dodaju u rižota, umake ili jela s povrćem, gdje doprinose teksturi i blago orašastoj aromi.
Važno je naglasiti da se puhare uvijek trebaju temeljito termički obraditi, jer se sirove ne preporučuju za jelo. Također, prilikom branja poželjno je svaku gljivu prerezati, kako bi se provjerilo je li unutrašnjost doista bijela i kompaktna. Time se ne samo potvrđuje jestivost, već i izbjegava mogućnost zamjene s mladim otrovnim gljivama koje se u zatvorenoj fazi ponekad mogu činiti sličnima.
Slične vrste i oprez
Iako se puhare ubrajaju među gljive koje su lako prepoznatljive i sigurne za branje, važno je obratiti pozornost na moguće zamjene, posebno kod neiskusnih gljivara.
Osim ispucane krumpirače (Scleroderma citrinum), najveća opasnost leži u tome da se mlade puhare mogu zamijeniti s mladim stadijem otrovnih gljiva iz roda pupavki (Amanita) – primjerice s zelenom pupavkom (Amanita phalloides) ili bijelom pupavkom (Amanita verna). Dok su u fazi jajeta, ove gljive također izgledaju poput bijelih kuglica u zemlji, no presjek jasno otkriva razliku. Kod pupavki se u unutrašnjosti vidi zametak klobuka, stručka i volve, dok je unutrašnjost puhara uvijek jednolična i potpuno bijela. Zato je pravilo broj jedan – svaku puharu prerezati prije konzumacije.
Saznajte više o otrovnim gljivama Hrvatske
Osim pupavki, puhare se ponekad brkaju s nekim sitnim vrstama iz drugih rodova, no te zamjene nisu opasne jer su najčešće riječ o nejestivim, ali ne i otrovnim gljivama. Kod starijih puhara, kada unutrašnjost potamni i postane spužvasta ili prahasta, nema rizika od zamjene jer tada više ionako nisu za jelo.
Od jestivih gljiva, puhare izgledom mogu podsjetiti na mlade vrganje ili mlade pečurke, no oni razvijaju listiće ili cjevčice te im se struktura jasno razlikuje. Također, pojedine vrste puhara međusobno se razlikuju tek u detaljima (veličina, površinske bradavice, boja), ali sve su, dok su mlade i bijele, jestive.
Zbog jednostavnog pravila – “puhara je jestiva samo dok je iznutra potpuno bijela” – ove gljive smatraju se jednom od najsigurnijih skupina za branje i početnike, uz uvjet da se svaka pažljivo pregleda i prereže.
Zaključak
Puhare su posebna skupina gljiva koja raste diljem Hrvatske i privlači pozornost svojom neobičnom pojavom. Od malenih bijelih kuglica do divovske puharke koja može nahraniti cijelu obitelj, one predstavljaju zanimljiv i vrijedan dio naše gljivarske baštine. Jednostavno se prepoznaju, ukusne su i lako dostupne, no važno je uvijek provjeriti unutrašnjost kako bi bile sigurne za jelo.
Gljive rastu najviše u šumama, pogledate video o šumama u Hrvatskoj:
O autoru
