Mrežastonogi vrganj (kovara) – atraktivna gljiva prepoznatljiva po mrežastom stručku i crvenim porama. Jestiva samo nakon termičke obrade.
Mrežastonogi vrganj (Suillellus luridus), poznat i pod nazivom kovara, jedna je od najupečatljivijih vrsta roda Suillellus. Prepoznaje se po maslinasto-smeđem do crvenkastom klobuku, narančasto-crvenim porama i mrežastom uzorku na stručku po kojem je i dobio ime.
Kako izgleda mrežastonogi vrganj (kovara)?
Mrežastonogi vrganj odlikuje se krupnim i mesnatim plodištem, što ga čini uočljivim i dojmljivim u šumi. Klobuk mu u mladosti ima poluloptast oblik, čvrsto zatvoren i gladak, dok se s vremenom širi i poprima jastučast, lagano spljošten izgled. Rubovi su u početku podvijeni prema unutra, a kasnije se izravnavaju. Površina klobuka je baršunasta do glatka, najčešće suha, ali nakon kiše može postati blago sluzava. Boja klobuka nije jednolična – može biti maslinasto-smeđa, tamno smeđa, zelenkastosmeđa ili crvenkastosmeđa, često s diskretnim prelijevanjima i mrljastim nijansama. Promjer klobuka varira između 5 i 20 cm, no u povoljnim uvjetima može biti i veći.
Donja strana klobuka sastoji se od cjevčica koje su u mladosti svijetložute, no vrlo brzo prelaze u narančaste i crvene tonove. Sitne pore na dodir ili pritisak odmah poplave u tamnoplavu boju, što je jedno od najprepoznatljivijih obilježja vrste.
Stručak je čvrst, zdepast i valjkast, pri dnu nešto zadebljan, žut do narančast. Gornji dio stručka ukrašen je jasno vidljivom crvenkastom mrežom, koja se poput fine čipke širi po površini. Ovaj mrežasti uzorak dao je gljivi i njeno ime.
Meso je žuto, kompaktno i čvrsto, a ono što je posebno karakteristično jest njegova brza reakcija na oštećenje: čim se prereže ili pritisne, gotovo trenutačno poplavi, prelazeći iz zelenkaste u intenzivno modru nijansu. Upravo je ta nagla promjena boje jedan od ključnih pokazatelja pri determinaciji.
Stanište i rasprostranjenost
Mrežastonogi vrganj (kovara) najčešće se pojavljuje u bjelogoričnim šumama, osobito ispod hrasta, bukve i kestena, ali ga se može pronaći i u crnogoričnim sastojinama, najčešće ispod bora. Posebno voli topla, osunčana staništa s bogatim humusom, a najbolje uspijeva na vapnenačkim i krečnjačkim tlima, iako nije rijedak ni na pjeskovitijim ili glinastim podlogama ako su dovoljno vlažne. Česta je u Istri i Hrvatskom primorju.
Plodonosi od svibnja do listopada, s vrhuncem rasta u ljetnim mjesecima nakon obilnijih kiša, kada se u šumama može naići na veće skupine mladih i zrelih plodišta. Često raste u mikorizi s drvećem, tvoreći podzemnu simbiozu koja je ključna za zdravlje šumskih ekosustava.
U Hrvatskoj je kovara dosta rasprostranjena, ali je nerijetko izbjegavaju berači zbog intenzivnih boja i brzog plavljenja mesa, što kod manje iskusnih stvara sumnju u jestivost. Unatoč tome, riječ je o relativno čestoj vrsti u nizinskim i brdskim predjelima, a može se pronaći od Panonske nizine pa sve do toplijih područja jadranskog zaleđa. U europskim razmjerima također je široko rasprostranjena – od južne Skandinavije i Srednje Europe, preko Balkana, pa sve do mediteranskog bazena.
Jestivost i kulinarska vrijednost
Mrežastonogi vrganj (kovara) ubraja se u jestive vrste, ali samo uz dobru termičku obradu. Sirov ili nedovoljno kuhan sadrži toksične tvari koje mogu izazvati probavne tegobe poput mučnine, povraćanja i proljeva. Zbog toga se uvijek preporučuje temeljito kuhanje ili prženje, pri čemu se štetne tvari razgrađuju i gljiva postaje sigurna za konzumaciju.
Iako se u kulinarstvu ne smatra jednako cijenjenom kao pravi vrganj (Boletus edulis) ili neke druge vrste, mrežastonogi vrganj ipak ima dobar okus i aromu, posebno kada se priprema na jednostavan način koji naglašava njegovu mesnatost. Najčešće se koristi u gulašima, varivima i umacima, ali i kao dodatak juhama, tjestenini ili rižotu. Zbog čvrste strukture mesa, odlično podnosi dužu termičku obradu pa se lijepo uklapa u jela s mesom ili povrćem.
U nekim se krajevima ova gljiva suši ili kiselina, no češće se konzumira svježa, odmah nakon branja, jer tada ima najbolju teksturu i aromu. Neki berači je izbjegavaju zbog brzog plavljenja mesa, no to ne utječe na jestivost i upravo je ta promjena boje zanimljiv detalj koji ovu vrstu izdvaja od drugih.
Može se reći da je kovara dobra, ali ne vrhunska kulinarska gljiva – jestiva i ukusna kada se pravilno pripremi, ali u sjeni poznatijih i traženijih vrganjevki.
Slične vrste
Mrežastonogi vrganj ima nekoliko srodnih vrsta s kojima ga neiskusni berači lako mogu zamijeniti. Najopasnija zbrka može nastati sa sotonskim vrganjem (Boletus satanas), poznatim kao “sotonska gljiva”. Ta otrovna vrsta razlikuje se po svijetlom, gotovo bijelom do sivkastom klobuku i vrlo zdepastom, masivnom stručku s izraženim crvenim tonovima. Iako na prvi pogled može podsjetiti na kovaru, razlike u građi i boji su dovoljno jasne iskusnijem oku.
Od jestivih vrsta, mrežastonogi vrganj podsjeća na druge crvenopore vrganje, koji također na prerezu poplave. Ipak, ono što ga čini prepoznatljivim jest karakteristična mrežasta šara na stručku, po kojoj se jasno razlikuje od većine srodnih gljiva. Upravo ta mrežasta struktura, zajedno s brzim plavljenjem mesa, ključni su pokazatelji koji pomažu pri točnoj determinaciji.
Gljive rastu najviše u šumama, pogledate video o šumama u Hrvatskoj:
O autoru
