Plemenita rujnica (Lactarius deliciosus) – jestiva gljiva upečatljivih boja i izvrsnog okusa, česta u borovim šumama Hrvatske.
Plemenita rujnica, poznata i kao ružičasta rujnica ili jednostavno rujnica, jedna je od najcjenjenijih jestivih gljiva naših šuma. Osim što oduševljava izgledom i bojama, ona se ističe i svojim slasnim okusom zbog kojeg je stoljećima bila na glasu kao prava šumska delicija.
Kako izgleda plemenita rujnica?
Klobuk plemenite rujnice u mladosti je poluloptast i čvrsto zatvoren, no s vremenom se otvara i poprima raširen ili lijevkasto udubljen oblik. Boja varira od svijetlonarančaste do crvenkastonarančaste, a karakteristični koncentrični tamniji krugovi često su dobro izraženi i daju mu prepoznatljiv izgled. Površina klobuka je glatka i blago sjajna, a kod vlažnog vremena može biti sluzava. Kod starijih primjeraka središte klobuka se udubljuje, dok rubovi postaju valoviti.
Listići su gusto poredani, tanki i lomljivi, u mladosti svijetlonarančasti, a kasnije tamnije narančasti. Na mjestima gdje se dodirnu ili oštete ubrzo poprime zelenkastu boju, što je jedna od najpouzdanijih oznaka vrste.
Stručak je valjkast do lagano sužen prema bazi, visok 4–8 cm, u početku pun, a s dozrijevanjem postaje šupalj. Boja stručka jednaka je klobuku, s čestim sitnim udubljenjima ili pjegama crvenkasto-narančaste nijanse.
Meso je čvrsto, elastično i ugodna mirisa, a na prerezu odmah izlučuje obilan mliječni sok jarko narančaste boje voćnog mirisa i slatkastog okusa.
Stanište i rasprostranjenost
Plemenita rujnica tipična je mikorizna gljiva, što znači da živi u simbiozi s drvećem. Najčešće se nalazi u borovim šumama (osobito u crnom i običnom boru), ali može se javiti i ispod smreke. U Hrvatskoj je prilično rasprostranjena, osobito u kontinentalnim i gorskim predjelima gdje su velike borove šume.
Ova gljiva raste u jesenskim mjesecima, najčešće od rujna do studenoga, i to u skupinama. Zbog upečatljive boje i većih kolonija često ju je lakše uočiti od drugih jestivih vrsta.
Jestivost i kulinarska vrijednost
Plemenita rujnica ubraja se među najcjenjenije jestive gljive Europe, a u mnogim krajevima predstavlja pravu jesensku poslasticu. Njezin okus je blag, voćkast i ugodno orašast, a meso zadržava sočnost i aromu čak i nakon duljeg kuhanja ili pečenja. Za razliku od nekih drugih mliječnica, rujnica nema gorčine, zbog čega je omiljena i među početnicima u sakupljanju gljiva.
U kulinarstvu se priprema na više načina: izvrsna je pržena na maslinovu ulju s malo češnjaka, vrlo je ukusna pohano panirana poput šnicla, a često se dodaje i u variva, gulaše ili guste umake gdje daje lijepu boju i bogat okus. U mediteranskim krajevima rujnice se tradicionalno konzerviraju u octu ili salamuri, slično kao kiseli krastavci, te se tako čuvaju za zimu.
Posebnost ove gljive je i zanimljiva pojava nakon konzumacije – kod nekih osoba može doći do privremenog crvenkastog obojenja mokraće, zbog prisutnih pigmenata koje tijelo ne razgrađuje u potpunosti. Ova pojava može izgledati zabrinjavajuće, ali je potpuno bezopasna i nestaje unutar jednog dana.
Slične vrste
Postoji nekoliko srodnih vrsta koje su slične po izgledu, poput ružičastih i crvenkastih mliječnica, no ključna razlika je upravo narančasti mliječni sok .
Polukrvna rujnica (Lactarius semisanguifluus)
Vrlo je slična plemenitoj rujnici, no njezino je mlijeko još crvenije i u dodiru sa zrakom za nekoliko minuta postaje tamnocrveno, gotovo poput krvi. Raste u sličnim staništima, najčešće ispod crnog bora. Jestiva je i cijenjena, iako nešto rjeđa.
Krvna rujnica (Lactarius sanguifluus)
Ova vrsta ima izraženo crveno mlijeko, nalik boji krvi, što je čini lako prepoznatljivom. Klobuk je tamnije narančasto-crvenkast, a meso brzo poprima crvenu nijansu na prerezu. Jestiva je i vrlo ukusna, često i više cijenjena od plemenite rujnice.
Runjava mliječnica (Lactarius torminosus)
Za razliku od rujnica, ova gljiva je otrovna. Prepoznaje se po uočljivo dlakavom klobuku ružičaste do narančaste boje i bijelom mlijeku koje je vrlo ljuto. Ubrzo izaziva snažne probavne smetnje, pa ju je važno ne zamijeniti s jestivim vrstama.
Jelova rujnica (Lactarius salmonicolor)
Tipična je za jelove šume, gdje raste u mikorizi s jelkama. Klobuk joj je narančasto-smeđukast, a mlijeko narančaste boje, no okus može biti pomalo gorak. Iako se može konzumirati, manje je cijenjena od plemenite rujnice.
Smrekina rujnica (Lactarius deterrimus)
Raste u smrekovim šumama i često se pojavljuje u velikim skupinama. Klobuk je narančasto-smeđ s tamnijim krugovima, a mlijeko je narančasto, brzo poprima zelenkastu boju i zna biti gorko ili ljuto. Na prerezu listići i meso jako pozeline. Jestiva je, ali slabije kvalitete u usporedbi s plemenitom i krvnom rujnicom.
Ekološka uloga
Kao mikorizna gljiva, plemenita rujnica pomaže drveću u boljem upijanju vode i minerala, dok zauzvrat od stabala dobiva šećere. Time doprinosi zdravlju i stabilnosti šumskih ekosustava.
O autoru
