Na planinskim travnjacima možemo naći golemog, ujedno i grabežljivoga europskog ravnokrilca – sredozemni zeleni konjic.
Fotografije: Bernard DUPONT
Sredozemni zeleni konjic (Saga pedo) doista je golem ‒ naraste do 12 cm, ali viđeni su i još veći primjerci. Zbog svoje veličine u Francuskoj ga nazivaju i jastog Provanse. O vaj sjajnozeleni skakavac je vitak i izduljen, dugačkih nogu, velike glave i narančastih ili žutih ticala. Srodnik je čašćeg zelenog konjica.
Za razliku od velike većine ostalih ravnokrilaca koji su biljojedi, sredozemni je zeleni konjic grabežljivac. Lovi druge ravnokrilce te ostale kukce, ali je i kanibal. Kad uoči plijen, podigne se na stražnje noge te polagano i valovito maše prednjim i srednjim nogama dok mu se približava. Zbog tih pokreta nazivaju ga još i „mađioničar”. Kad je dovoljno blizu, naglo skače i grabi žrtvu nogama oboružanim redovima kratkih, ali oštrih šiljaka. Tako uhvaćen plijen potom grize za grlo te kad ga ubije, počinje ga proždirati. Lovi najviše u sumrak i noću, a tjedno ulovi desetak skakavaca ili zrikavaca.
Mužjake je vrlo rijetko sresti pa se neoplođena jaja (djevičanskim rađanjem, odnosno partenogenezom) razvijaju u ženke. Potkraj ljeta i u jesen polažu u tlo dugačkom leglicom 25 – 80 jaja. Ako je dovoljno toplo, nakon 40 ‒ 85 dana izvale se ličinke i izlaze iz zemlje. Odmah nalikuju na odrasle, samo što su sitne. Postupno se presvlače 6 – 7 puta prije nego što postanu seksualno aktivni odrasli kukci. Ovi konjici pojavljuju se u proljeće. Ako je hladno, jaja u zemlji ostaju i nekoliko godina.
Sredozemnog konjica u Hrvatskoj nalazimo na travnjacima visokih nadmorskih visina, sredozemnih gora i planina, a u sjevernoeuropskim se zemljama može naći u stepama. Na krajnjem jugu Hrvatske moguće je naći još veću vrstu, anatolijskoga sredozemnoga konjica (Saga natoliae) koji naraste do 13,5 cm pa zauzima mjesto najvećega hrvatskoga kukca.
O autoru
