Žuti lišaj (Xanthoria parietina) često je moguće vidjeti na različitim staništima, a pažnju privlači svojom bojom.
Žuti lišaj često raste na zidovima, kamenju, stablima i trulim granama na tlu. Ljuskasta steljka može biti od žute do narančaste boje zbog pigmenta parietina kojeg izlučuje gljiva. Osim gljive mješinarke koja lišaj opskrbljuje vodom i mineralima u sastavu lišaja je i zelena alga. Alga u ovoj zajednici ima zadaću produkcije organskih tvari fotosintezom.
Na osunčanim staništima steljka je deblja u odnosu na one koje su na sjenovitim. Gljiva je tada razvijenija u zajednici jer štiti algu od prejakog svijetla. Kao i svi drugi tako i žuti lišaj raste vrlo sporo. Može podnijeti dugo razdoblje suše. Od suše se vrlo brzo oporavlja čim upije vodu. Steljku ili talus žutog lišaja ne prekriva voštana kutikula za zaštitu od isušivanja i sprječavanje izmjene plinova. Stoga je vrlo osjetljiv na plinove iz atmosfere kao i svi ostali lišaji. Onečišćenjem atmosfere u velikim industrijskim središtima nestaju lišaji. Postojanje lišaja na nekom prostoru pouzdani je pokazatelj čistoće zraka.
Ljudi su ga neopravdano nekoć koristili za liječenje žutice jer je bilo u modi liječenje s lijekovima iste boje. Žuta boja parietina je korištena za bojanje platna.
Tekst: Mišo Rašan, fotografije: Luka Hercigonja
O Autorima:
Mišo Rašan profesor je kemije i biologije, autor mnogih udžbenika, priručnika i radnih bilježnica. Turistički je pratitelj, zaljubljenik u prirodu, putovanja i planinarenje. Luka Hercigonja njegov je učenik, biolog amater te fotograf prirode iz Međimurja. Surađuje s ornitolozima i ostalim znanstvenicima u istraživanju flore i faune Međimurja. Pogledajte njegovu stranicu.
O autoru
