Svako ljeto u većoj ili manjoj mjeri haraju požari u obalnom dijelu Hrvatske, a time i rasprave treba li nam hrast crnika ili alepski bor. Obje vrste su autohtone u Hrvatskoj, ali ne svugdje.
Obalni vegetacijski pojas obuhvaća veći dio jadranskih otoka, srednju i južnu Dalmaciju t eusko priobalno područje Hrvatskog primorja. Ovdje raste nekoliko tipova šuma.
Hrasta crniku nalazimo u eumediteranskoj vegetacijskoj zoni koja obuhvaća nešto vlažniji i umjereno topliji središnji dio Hrvatskog primorja. Čine ga šume hrasta crnike, a nalazimo i crni jasen, koji južno od Splita počinje nestajati. Raste na uskom obalnom pojasu Hrvatskog primorja od južne i jugozapadne obale Istre, preko Lošinja, južnih dijelova Cresa, Raba, Paga i kopnom od Zadra do Prevlake te na većini južnojadranskih otoka.
Hrast crnika je autohtona vrsta, no uslijed stoljetnog utjecaja čovjeka, očuvano je vrlo malo šuma hrasta crnike. Česti su degradacijski stadiji ovih šuma – makija i garig.
Stenomediteranska vegetacijska zona obuhvaća najsuši i najtopliji dio obale − najveći dio jadranskih otoka južno od Kornata, a na kopnu područje južnije od Splita. To su šume alepskog bora.
Ova vrsta često se koristi za pošumljavanje ogoljelih površina, ali i iz estetskih razloga, pa je proširen i na sjeverni Jadran. Na najvišim vrhovima jadranskih otoka rastu šume s crnim grabom, crnim borom i hrastom crnikom te čine hemimediteran.Alepski bor je i često iznimno estetski cijenjen, pogotovo među turistima. Jedinstvena kombinacija cvrčaka i njegovog posebnog mirisa dio je doživljaja naše obale.
S obzirom na požare, valja znati razlike ove dvije vrste. Hrast crnika traži zasjenu, dok alepski bor može rasti na direktnom suncu i skoro na golom tlu. Alepski bor stoga je pionirska vrsta koja „priprema“ uvjete za druge zajednice. Stvara tlo kojeg korijenjem učvršćuje. No, treba proći nekoliko desetljeća da šumu alepskog bora „naslijedi“ hrast crnika.
Pitanje rješavanja požara stoga je kompleksno i uključuje više struka,od šumarske, biološke, turističke…
O autoru
