Dabar je najveći europski glodavac poznat po gradnji brana i nastambi. Saznajte gdje živi dabar u Hrvatskoj, čime se hrani i koja je njegova ekološka uloga.
Dabar (Castor fiber) najveći je glodavac Europe i pravi arhitekt riječnih krajolika. Ova fascinantna životinja poznata je po gradnji brana i nastambi koje oblikuju tokove rijeka i stvaraju nova staništa za brojne druge vrste. Nakon što je u prošlosti gotovo nestao s europskog kontinenta, dabar je zahvaljujući zaštiti i ponovnom naseljavanju ponovno prisutan i u Hrvatskoj. Njegova uloga u prirodi je neprocjenjiva – tamo gdje se pojavi, mijenja i obogaćuje čitav ekosustav, no radi i štete u vćnjacima u blizini njegova staništa.
Kako izgleda dabar?
Dabar (Castor fiber) vodena je i kopnena životinjska vrsta te ujedno i najveći glodavac sjeverne polutke. Njegovo tijelo je masivno i zdepasto, savršeno prilagođeno životu u vodi i na kopnu. Dužina tijela doseže i do 1 metar, dok je visina u hrptu do 30 centimetara. Posebno je prepoznatljiv po svom širokom i plosnatom repu, dugom do 30 cm, koji mu služi kao kormilo pri plivanju, stabilizator pri hodanju i spremište masti.
Težina odrasle jedinke kreće se između 20 i 30 kilograma, a u iznimnim slučajevima može doseći i više. Krzno mu je gusto i dvostruko: vanjski sloj štiti od vlage, dok unutarnji, mekši sloj čuva toplinu – prava prirodna izolacija koja mu omogućuje preživljavanje i u najhladnijim vodama. Boja dlake varira od tamno kestenjaste do sivkaste, dok je na trbuhu svjetlija.
Posebno su zanimljivi i zubi dabra – veliki, narančasto obojeni sjekutići koji neprestano rastu. Njihova iznimna tvrdoća omogućuje mu da ruši stabla i gradi brane. Noge su kratke, ali snažne: prednje šape služe za hvatanje i manipulaciju granjem, dok su stražnje šape plosnate i opremljene plivaćim kožicama, čineći ga izvrsnim plivačem i roniocem.
Zbog ovih osobitosti, dabar je prava životinjska inženjerska čuda, sposoban mijenjati okoliš i prilagođavati ga svojim potrebama, ali i stvarati nova staništa za brojne druge vrste.
Ponašanje i način života dabra
Dabar je poznat kao pravi graditelj u životinjskom svijetu. Njegova sposobnost da preoblikuje okoliš čini ga jednom od rijetkih životinja, uz čovjeka, koja mijenja krajolik prema vlastitim potrebama. Najpoznatiji je po gradnji brana i nastambi. U Hrvatskoj dabar grani brane na manjim potocimna, ali ne na većim rijekama.
Brane izrađuje od stabala, granja, blata i kamenja, a služe mu za podizanje razine vode i stvaranje mirnih jezera u kojima gradi svoje nastambe. Te nastambe, tzv. kolibe, imaju ulaz isključivo pod vodom, što ih čini sigurnima od predatora. Unutrašnjost je prostrana, obložena granama i suhim lišćem, a obitelj dabrova u njima boravi tijekom cijele godine.
Dabrovi su pretežno noćne životinje. Dan provode skrivajući se u nastambama, dok noću izlaze u potragu za hranom i materijalom za gradnju. Vrlo su društveni – obično žive u obiteljskim skupinama koje čine roditelji i mladi iz nekoliko legala. Unutar zajednice vlada jasna podjela zadataka: svi sudjeluju u održavanju brane i nastambe, a mlađe jedinke pomažu roditeljima prije nego što napuste skupinu.
Zanimljivo je da dabar tijekom zime ne spava pravi zimski san, ali se manje kreće i uglavnom ostaje u nastambi. Za hladne mjesece priprema zalihe hrane, ponajviše grana i kore drveća, koje potapa u vodi blizu nastambe kako bi im bile dostupne i ispod leda.
Njegovo ponašanje pokazuje iznimnu prilagodljivost i inteligenciju, a mjesta na kojima se naseli ubrzo postaju bogata staništa za ribe, vodozemce, ptice i mnoge druge životinje.
Prehrana dabra
Za razliku od mnogih drugih glodavaca, dabar je isključivo biljojed. Njegova prehrana ovisi o sezoni i dostupnosti hrane, no uvijek se temelji na drvenastim biljkama i vodenom raslinju.
Tijekom proljeća i ljeta, kada je priroda najbogatija, hrani se mladim grančicama, lišćem, biljem s obala rijeka i močvara te vodenim biljkama poput trske i lopoča. U to vrijeme često izlazi na obalu, gdje pažljivo bira najsočnije izbojke.
U jesen i zimi oslanja se na koru i drvo listopadnog drveća – najčešće vrbe, topole, jasene i breze. Poznato je da dabar siječe stabla koristeći svoje snažne, neprestano rastuće sjekutiće. Odrezane grane ne koristi samo za gradnju brana i nastambi, već i za stvaranje podvodnih zaliha hrane. Grane potapa u blizini nastambe, kako bi mu i tijekom zime, kada je površina vode zaleđena, hrana bila nadohvat ruke.
Osim što mu ovakav način prehrane omogućava preživljavanje u svim godišnjim dobima, dabar svojim izborom hrane i sječenjem drveća oblikuje okoliš: potiče rast novih izbojaka i stvaranje raznolikih staništa, čime izravno pridonosi ravnoteži riječnih ekosustava.
Stanište i rasprostranjenost dabra
Dabar je strogo vezan uz vodena staništa – nastanjuje riječne obale, jezera, močvare i kanale, svugdje gdje ima dovoljno vode i bogate vegetacije. Ključni uvjet njegova opstanka je prisutnost stabala i grmlja uz vodu, jer mu ona služe kao hrana i građevinski materijal. Najčešće se nastanjuje na mirnijim dijelovima rijeka, gdje može graditi brane i stvarati plitka jezera.
U prošlosti je dabar bio raširen gotovo cijelom Europom i Azijom, no zbog pretjeranog lova (zbog krzna i tzv. “dabrovine” – izlučevine koja se koristila u medicini i parfemima) gotovo je nestao s kontinenta. Do 19. stoljeća populacija se svela na nekoliko malih izoliranih skupina.
Zahvaljujući zaštiti i programima ponovnog naseljavanja, dabar se tijekom 20. i 21. stoljeća postupno vratio u mnoge zemlje. Danas ga ponovno nalazimo od Skandinavije pa sve do Francuske, Njemačke, Austrije i Balkana.
U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća, no ponovno je vraćen 1996. godine kada je ispušteno nekoliko jedinki iz Bavarske. Projekt je vodio Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na čelu s dr. Marijanom Grubešićem voditeljem tada pokrenutog projekta “Dabar u Hrvatskoj”. Dabar je pušten u šumi Žutica kod Ivanić Grada te na ušću Mure u Dravu.
Projekt je bio vrlo uspješan: dabrovi su se brzo prilagodili i proširili, pa ih danas nalazimo u gotovo svim sjevernim rijekama (Drava, Mura, Sava, Kupa, Lonja) te sve češće i u manjoj mjeri u rijekama središnje Hrvatske. Njihova prisutnost znak je zdravih riječnih ekosustava.
Ekološka uloga dabra
Dabar je poznat kao inženjer ekosustava, jer svojim djelovanjem mijenja i oblikuje krajolik na način koji koristi brojnim drugim vrstama. Njegove brane i nastambe nisu samo sklonište za njega i njegovu obitelj, već i pokretači novih staništa.
Kada dabar izgradi branu, podigne se razina vode i stvara malo jezero ili močvarno područje. Takvi uvjeti postaju idealni za ribe, vodozemce, ptice močvarice, kukce i bezbroj drugih organizama. Na mjestima gdje su dabrovi aktivni, bioraznolikost raste jer nastaju nova hranilišta i mjesta za gniježđenje.
Njegova graditeljska aktivnost također poboljšava kvalitetu vode. Voda zadržana u brani sporije teče, pa se u njoj talože sedimenti i zagađivači. Time dabrova staništa djeluju kao prirodni filteri koji pročišćavaju rijeke i potoke. Osim toga, takva mala jezera pomažu i u zadržavanju vode u krajoliku, što ublažava posljedice suša i poplava.
Sječenjem stabala dabar potiče rast novih mladih izbojaka, što pogoduje i drugim biljojedima poput srna i zečeva. Iako se na prvi pogled može činiti da šteti šumi, zapravo pridonosi obnavljanju šumskog ruba i održavanju raznolikosti vegetacije.
Upravo zato znanstvenici smatraju dabra ključnom vrstom – životinjom čija prisutnost ima nesrazmjerno velik utjecaj na cijeli ekosustav. Tamo gdje se pojavi, priroda postaje bogatija i stabilnija.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Dabar kao štetočina?
Iako je dabar ključna vrsta koja obogaćuje ekosustave, u posljednje se vrijeme sve češće spominje i kao štetočina. Razlog tome je što se, zbog širenja naselja uz prirodne vodotokove, dabar sve više približava ljudima. U takvim uvjetima zna posjetiti voćnjake i polja kukuruza, gdje može načiniti određenu štetu.
Najvidljivije posljedice njegova djelovanja ipak su na obalnom drveću. Dabar ruši stabla kako bi došao do hrane i građevinskog materijala. No važno je naglasiti da su to gotovo uvijek brzorastuće vrste, poput vrba i topola, koje se lako obnavljaju. Dabar je u našim krajevima bio prisutan tisućljećima, a takvo rušenje nikada nije ugrozilo prirodnu ravnotežu šuma.
Ponekad se čini da je dabar postao svojevrsni “dežurni krivac”, sličan kao i veliki vranac (kormoran), kojega se često optužuje za nestanak ribe u rijekama. U stvarnosti, najveći štetnik u prirodi ipak je – čovjek, čije su aktivnosti (intenzivna poljoprivreda, regulacija rijeka, krčenje šuma, zagađenje) mnogo razornije od svega što dabar (i kormoran) može učiniti.
Stoga je važno sagledati dabra ne samo kroz prizmu štete, nego i kroz njegovu neprocjenjivu ekološku ulogu, jer tamo gdje se pojavi, priroda ponovno dobiva priliku za ravnotežu.
O autoru
