Dubrovačko područje nije poznato samo po starome gradu koji je na popisu UNESCO-a i ostalim vrijednim spomenicima kulture, nego i po bogatoj prirodnoj baštini.
Na samom jugu Hrvatske, u sjeni turizma te kamenih gradova i sela, priroda još vlada. Dovoljno je u predvečerje pogledati let i čuti zvižduk čiopa između kamenih kuća i crkava te promatrati suživot čovjeka i prirode. Prometno daleko i pomalo izolirano, u uskom pojasu Hrvatske južno od Pelješca pa obalom do Crne Gore, stiješnjeno susjednom BiH, dubrovačko područje iznenađujuće je prirodno zanimljivo.
Vegetacija dubrovačkog pojasa
Ovo je pravi, topli Mediteran, od obalnog pojasa do mediteranskoga planinskog područja, gdje nalazimo „najtoplije“ biljne zajednice. Uz more je najsuši stenomediteran, gdje prevladavajući alepski bor gradi zajednice s resikom i hrastom crnikom. Hrast crnika pak vlada eumediteranskim pojasom, u zajednici s mirtom i crnim jasenom. Većina tih šuma (kao i ostalih), međutim, pretvorena je u makiju koja prekriva velika područje niske obale. Relativno česta vrsta je i hrast oštrika, koji se od crnike izdvaja sitnijim, jako tvrdim i krutim listovima te niskim grmastim rastom. Podnosi više topline, sunca i jaču sušu nego crnika, a i otporniji je na požare i brštenje. Na nižim, kontinentalnim dijelovima rastu listopadne šume duba s bijelim i crnim grabom (submediteran). Hrast dub ovdje zamjenjuje prevladavajući medunac sa sjevera submditerana.
U planinskom području uspijevaju zajednice dviju zona – hemimediterana i epimediterana. U prvoj zoni su šume hrasta crnike i duba, sačuvane između Cavtata i Čilipa, te šume duba s crnim, odnosno bijelim grabom u drugoj zoni. Najviša planina je Sniježnica, koja se uzdiže iznad ravnih Konavala, što je najjužniji greben Dinarida u našoj zemlji, a zapadni ogranak Orjena između Dubrovačkog primorja i Popova polja u Hercegovini. Sveti Ilija iznad Kune Konavoske najviši je vrh Sniježnice na visini od 1234 metra.
Tu nalazimo neke od rijetkih biljaka hrvatske flore, poput bora munjika na najistočnijem vrhu Štedaru i hrasta sladuna oko najviših istočnih vrhova Sniježnice. Ovdje raste i biljka madragora, kritična i vrlo rijetka vrsta hrvatske flore. Njezini tamnozeleni, oštri listovi neobičnog su mirisa, što upućuje na otrovnost, iako se danas upotrebljava i kao lijek, a ima i halucinogeni efekt. Na planinama, a posebice na njihovim nižim dijelovima, travnjaci su zamijenili šume. Tako su travnjaci na Sniježnici bogati orhidejama.
Bogato podzemlje
Osim što ne zaostaje po prirodnim vrijednostima, dubrovačko podzemlje najbogatije je u Hrvatskoj (i jedno od najbogatijih na svijetu). Taj špiljski svijet čini prirodnu cjelinu s Hercegovinom, odnosno s Popovim poljem, a predstavlja ga špilja Vjetrenica kod Ravnog te mnogi drugi objekti. Nije potrebno ići daleko od Dubrovnika do jedne od najbogatijih špilja, koja stoji uz rame Postojnskoj jami u Sloveniji i spomenutoj Vjetrenici. Riječ je o špiljskom sustavu Vilina špilja-izvor Omble na dnu zaljeva Rijeke dubrovačke, odnosno iznad izvora Omble. To je hot spot, odnosno najposjećenije mjesto podzemne biološke raznolikosti, na kojem je zabilježeno čak 67 vrsta pravih podzemnih životinja (stigobionta i troglobionta), po čemu je to sedma takva lokacija na (svijetu)! Špiljski sustav Vilina špilja-izvor Omble, s više od 3 kilometra podzemnih suhih i potopljenih kanala koji se granaju u više etaža, bogat je različitim tipovima staništa. Kao i svagdje u prirodi, različita staništa omogućuju i bogatstvo vrsta, u ovom slučaju podzemne faune.
Osim što su nađeni ostaci špiljskog cjevaša, može se pronaći i podzemni rakušac Niphargus hercegoviensis, endem Bosne i Hercegovine, a nedavnim istraživanjima zabilježeno je čak 14 vrsta novih za znanost. Od kralježnjaka se ovdje može naći endem dinarskog krša čovječja ribica, a vrlo je važna zajednica šišmiša. Ima ih pet vrsta: mali potkovnjak, veliki potkovnjak, Blazijev potkovnjak, oštrouhi šišmiš i dugokrili pršnjak. Od riba ovdje živi popovska gaovica, endem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vilina špilja još je znatno neistražena, a pretpostavlja se da ima velike podzemne prostore, posebice u donjim potopljenim dijelovima. Ombla je jedna od najkraćih rijeka na svijetu, a izvire podno strme stijene Golubov kamen (422 m). Njezine vode dolaze duboko iz zaleđa, a dio su opsežnog strujanja podzemne vode iz Hercegovine, sustava Trebišnjice.
Od vremena Dubrovačke Republike s izvora Omble grad Dubrovnik napajao se vodom, a prve mlinice sagrađene su na njoj još u 15. stoljeću. Ova izvor-rijeka iznimno je jakog, no kratkog toka, jer praktički samo nekoliko desetaka metara nakon izvora utječe u morski zaljev kod Rožata. Uz nju su važni i drugi špiljski objekti, primjerice špilja Šipun kod Cavtata ili Đurovića špilja pod dubrovačkom zračnom lukom. Sveukupno, pretpostavlja se da postoji tridesetak endemičnih vrsta špiljske faune.
Oskudni vodotoci
Iako je voda imala ključnu ulogu u oblikovanju podzemlja, na površini, kao i u ostatku krške Hrvatske, vrlo je oskudna. Zato su mlinice razasute duž cijelog područja, vrijedne za mnoga živa bića. Među njima su vrlo rijetke riječne kornjače, jedna od najrjeđih i najugroženijih vrsta gmazova u Hrvatskoj, a žive od Pelješca do Prevlake. Dapače, u dvjema lokvama u selu Majkovi, na brdima kod Slanog, jedno je od njezinih posljednjih aktivnih staništa. Čak dvadesetak ovih gmazova živi u ovim lokvama. U usporedbi s mnogo češćim barskim kornjačama, oklop riječne kornjače je više spljošten, a leđna je strana jednolične maslinastozelene boje kod odraslih. Od barske kornjače razlikuju se i po zelenkastoj do sivkastoj boji kože s uzdužnim svijetlim (žućkastim do bijelim) prugama na nogama i vratu.
Kornjače, a i vodu nalazimo naročito u Konavlima, proširenju krajnjeg juga Hrvatske. U središtu je naseljeno Konavosko polje, ravan kraj davno pretvoren u vinograde, maslinike i ostale poljoprivredne kulture. Ovdje u flišu uz lapor dolaze pješčenjaci i vapnenci koji daju pejsažnu raznolikost. Kao i drugdje, u krškom polju se javlja voda, među njima i rijeka Ljuta, najjužnija hrvatska rijeka. Rađa se iz izdašnoga krškog vrela podno 100 metara visokog brda, a voda dotječe iz ponora Trebišnjice u Popovu polju u dubrovačkom zaleđu. Izvorišni dio zvan Konavoski dvori pun je brzaka, u dubokoj sjeni lovora, a s vremenom se rijeka smiri u polju, okružena vrbama. Nakon kratkog toka od samo 6 kilometra spaja se s rijekom Konavočicom i protječe Konavoskim poljem u kojem i ponire.
Uz Ljutu je veći, ali nestalan tok Kopačica, dok su na sjevernoj strani polja brojna vrela uz koja su se razvila naselja. Sve ove vode poniru u središnjem, najnižem dijelu polja. Nekad su čak plavile, pa je u 20. stoljeću prokopan kanal prema moru da bi se spriječilo zadržavanje vode, odnosno da bi se povećalo poljoprivredno zemljište. To je, međutim, ugrozilo neke vrste, poput vretenca konavoskog kneza, koji je kritično ugrožen, jer ovisi o brzim potocima ili rječicama s kamenim dnom i vodenom mahovinom kamo polaže jaja. Također, u Ljuti živi naš endem konavljanska svjetlica. Zanimljivo je da i na planini Sniježnici živi popovska gaovica, i to u lokvama (npr. lokva u Stravici).
Strme obale
Većim dijelom obale Konavala, ali i južnih obala Elafita, dominiraju i do 300 metara visoke te strme obale, a nagib je veći od 55 %. Upravo su Konavoske stijene uz one s Dugog otoka najviše na Jadranu. U ekstremnim uvjetima rastu specifične zajednice busine i dubrovačke zečine. Gotovo snježnobijela stabljika zečine pokazuje protiv čega se treba boriti − jakog sunca i isušivanja, gdje guste „dlake“ štite i od sunca te se sprečava pretjerano isparavanje vode. Njezini sumporastožuti cvjetovi slični maslačku stvaraju plodove roške. Zajednica je zbog ekstremnih uvjeta siromašna vrstama, no one koje dolaze važne su za našu floru, poput rumence, čvrstoga grašara, Jupiterove brade … U pukotinama stijena uspijeva inače šire rasprostranjena zajednica naše obale − piramidalnog zvončića i modrog lasinja.
Južno od Čilipa prema uvali Luki raste rijedak endemičan Puškarijev zvončić, a jedino oko Popovića i Konavoskih stijena u cijeloj Hrvatskoj raste grmasta glavulja. Ovdje je na strminama zastupljeno i najsjevernije stanište drvenaste mlječike, vrlo zanimljive vrste koja se ponaša obrnuto od većine ostalih biljaka, no . Ova biljka cvate ujesen i zimi, u kasno proljeće odbacuje lišće, a ljeti ostaje gotovo posve gola. Takvo ponašanje karakteristično je za neke biljke sjeverne Afrike, gdje vegetaciju prekida suša, a ne hladnoća. Iako ne tako ekstremno, i mnoge druge biljke prilagodile su se ljetnoj suši, kada se „uspavaju“, a ujesen opet donekle ožive i zazelene se. Drvenasta je mlječika u zajednici s divljom maslinom.
Malostonski zaljev
Valovi su u podnožju tih strmina izrezbarili i izdubili mnoge potkapine i špilje. U zoni stijena pod utjecajem valova, gdje sunce prži, sol izjeda, a ono malo kiše ispire, zajednica je izdržljivih biljaka poput savitljive mrižice, obalnog petrovca, primorskog omana i primorske pirike. Niske obale sa šljunčanim i pjeskovitim uvalama nalazimo u području kanala i Malostonskom zaljevu. Na dijelovima je obala (tzv. crna obala) muljevita i slana, a ondje nalazimo biljke koje podnose mnogo soli, poput caklenjače. Malostonski zaljev zatvoren je dio mora između Pelješca i kopna i time je zaštićen od velikih valova, a ujedno ima bogatu biološku produkciju, poput Limskog kanala – a to je i razlog razvijenoj akvakulturi školjaka. Ovdje se za kišnih dana aktiviraju mnoge vrulje – morski izvori slatke vode koja je došla podzemnim putem s viših područja.
Elafiti
U sjeni većih otoka Korčule, Lastova i Mljeta niz je manjih otočića Elafita, od Pelješca do Dubrovnika, gotovo uza samu obalu. Tri su naseljena – Koločep, Lopud i Šipan, a još je desetak manjih. U njima se izmjenjuju visoki strmci s morskim špiljama na udaru valova s pučinske strane. S druge strane, između stjenovitih rtova izmjenjuju se divne uvale s pješčanim plažama u kojima završavaju udoline s naseljima i poljima. Preko puta staroga grada Dubrovnika je Lokrum, poznato kupalište, ali i važno prirodno područje, posebice zbog botaničkog vrta. Nekad je dobar dio otoka bio obrastao bušicima, no sada oni zarastaju prirodnim putem u šumu alepskog bora te crniku. Zanimljivost otoka je i Mrtvo more − slano jezerce povezano s morem.
Podmorje
Dubrovačko podmorje vrlo je bogato, sa svime što nalazimo u ostatku Jadrana te još s posebnostima južnog Jadrana. Obale oplakuje more dubokoga južnog Jadrana i istočnog dijela Sredozemnoga mora, a velik je utjecaj otvorenoga mora. Od ostatka Jadrana hidrografski i ekološki odvaja ga Palagruški prag, uključujući Južnojadransku kotlinu kao najdublji dio Jadrana, koja se spušta više od 1200 metara. Salinitet je stoga relativno velik (38 ‰), a pada samo kod izvora ili ušća rijeka. Prozirnost je velika, s relativno malo hranjivih tvari i malom produktivnošću. No s biološkog stajališta nadoknađuje razvedenost obale. Raznolikost staništa je velika – ondje nalazimo hridinasta i pjeskovita dna, plitka i dubokomorska staništa, uključujući špilje, a više od svega važno je da su očuvana.
O autoru
