Moruzgva je jedna od najpoznatijih stanovnica Jadrana. Iako svojim nježnim pipcima podsjeća na cvijet, zapravo je otrovna životinja čiji dodir može izazvati peckanje i crvenilo kože. Saznajte sve o njezinu izgledu, staništu i zanimljivostima.
Na prvi pogled, moruzgva djeluje poput nježne morske biljke ili cvijeta što se njiše na plićaku Jadranskog mora. No iza tog šarenog i zavodljivog izgleda krije se otrovna životinja – srodnica koralja i meduza. Njezini dugi, svjetlucavi pipci služe joj za lov na plijen, ali i za obranu, a dodir s ljudskom kožom može uzrokovati neugodno peckanje. Unatoč svojoj “vatrenoj” naravi, moruzgva je važan dio morskog ekosustava te stoljećima fascinira i kupače i znanstvenike.
Kako izgleda moruzgva?
Moruzgva (Actinia equina) pripada skupini žarnjaka, bliskih srodnika koralja i meduza. Za razliku od koralja, koji grade velike kolonije, moruzgva je samostalni organizam. Njezino tijelo najčešće je kuglastog oblika, promjera do 7 – 8 cm, iako u moru može izgledati krupnije kada raširi svoje lovke. Površina tijela je glatka, mekana i tamno crvene boje, no ponekad se pojavljuje i u nijansama smeđe, zelene ili narančaste.
Najprepoznatljiviji dio moruzgve su lovke – može ih imati do 192, raspoređene u pravilnih 6 krugova. One su kratke, debele i mesnate, s karakterističnim otrovnim žarnim stanicama kojima paralizira plijen. Kada prijeti opasnost ili tijekom oseke, moruzgva povlači lovke u unutrašnjost tijela i poprima izgled zatvorene, crvene kugle.
Unutrašnja građa moruzgve, kao i kod svih žarnjaka, prilično je jednostavna. Tijelo je podijeljeno na komorice po principu broja šest, a u sredini se nalazi otvor koji služi i za hranjenje i za izbacivanje neprobavljenih ostataka.
Iako na prvi pogled podsjeća na cvijet, moruzgva je zapravo predator – njezini pipci nisu ukras, nego opasno oružje koje joj osigurava preživljavanje na stijenama Jadrana.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Gdje živi moruzgva?
Moruzgva (Actinia equina) tipičan je stanovnik mediolitorala – pojasa koji se izmjenjuje između plime i oseke. Može se pronaći na mjestima gdje valovi snažno udaraju o stijene, ali i u mirnijim, zaklonjenim uvalama. Obično živi pojedinačno, čvrsto se pričvršćujući za stijene ili školjke pomoću ljepljivog sekreta koji izlučuje iz baze tijela.
Iako na prvi pogled izgleda potpuno nepokretna, moruzgva može mijenjati svoj položaj. Sporo klizi preko podloge, a ponekad se može i odvojiti te pustiti da je morska struja premjesti na novo mjesto. Time dokazuje da je prilagodljivija nego što se čini.
Tijekom dana, osobito kada je na udaru sunca ili za oseke, često se zatvara u kuglast oblik, uvlačeći svoje lovke radi zaštite od isušivanja i pregrijavanja. Noću pak postaje aktivnija – tada širi lovke i vreba sitne ribice, račiće i plankton koji joj dođe na dohvat pipaka.
Najčešće nastanjuje plitka mora, no pronađena je i do dubine od 20 metara, a zabilježena je i u bočatim vodama gdje se miješa more i rijeka. Ova izuzetna prilagodljivost omogućila joj je da uspješno preživi u staništima s velikim temperaturnim razlikama i snažnim mehaničkim utjecajem valova.
Upravo zbog svoje otpornosti i brojnosti, moruzgva se smatra jednim od najčešćih organizama jadranskih plićaka i prepoznatljivim simbolom života na prijelazu kopna i mora.
Čime se hrani moruzgva?
Unatoč tome što izgledom podsjeća na cvijet, moruzgva je grabežljivac. Njezini kratki i mesnati pipci, obloženi tisućama žarnih stanica (nematocista), služe za lov i obranu. Kada plijen – najčešće sitna riba, račić, pužić ili planktonski organizam – dotakne lovku, u djeliću sekunde ispali se mikroskopska žarna kapsula s kukicom i otrovom. Taj otrov paralizira plijen, koji moruzgva potom polako povlači prema središnjem otvoru.
Otvor na vrhu tijela ima dvostruku funkciju – služi i kao usta i kao anus. Preko njega moruzgva unosi hranu u unutrašnju šupljinu, gdje se hrana razgrađuje u komorici nalik želucu. Neprobavljeni ostaci nakon toga izlaze van istim putem.
Najaktivnija je noću, kada širi lovke i vreba prolazni plijen. Danju se često zatvara u kuglu, pa tada ne sudjeluje u lovu. Zanimljivo je da može preživjeti i dulja razdoblja bez hrane, jer usporava metabolizam.
Osim što je predator, moruzgva može djelomično koristiti i fotosintezu – u njezinim tkivima žive simbiotske alge (zooxanthellae) koje stvaraju hranjive tvari zahvaljujući sunčevoj svjetlosti. Tako se kombinira grabežljivost i simbioza, što je čini vrlo uspješnom vrstom u uvjetima gdje hrana nije uvijek stalno dostupna.
⚠️ Moruzgva i čovjek
Odnos čovjeka i moruzgve dvosmislen je – ona je istodobno i opasna i cijenjena delicija.
👉 Opasnost
Dodir s lovkama moruzgve izaziva neugodno peckanje, crvenilo i žarenje kože, slično blagoj opekotini. Iako njezin otrov nije opasan za život čovjeka, osjetljivije osobe mogu doživjeti jaču alergijsku reakciju. Zato je preporuka da je kupači promatraju s poštovanjem i izbjegavaju dodirivanje.
👉 U gastronomiji
Zanimljivo je da je moruzgva stoljećima bila dio mediteranske kuhinje. U nekim krajevima Jadrana, posebno u Dalmaciji, ali i u Španjolskoj i Italiji, priprema se kao prava poslastica. Najčešće se prži u tijestu poput fritula, a meso joj je hrskavo izvana i mekano iznutra. Međutim, njezino sakupljanje nije jednostavno – osim što se radi o otrovnoj životinji, moruzgva je i zakonom zaštićena vrsta u Hrvatskoj, pa je njezino branje i posluživanje u restoranima zabranjeno.
👉 Kulturna percepcija
U pučkom govoru često se naziva i “cvijetom mora”, zbog izgleda njezinih razgranatih pipaka. No istodobno je i simbol skrivene opasnosti u plićaku, gdje naizgled lijepa i bezopasna životinja skriva svoje žarne stanice.
O autoru
