Priroda Hrvatske

KARAKTERISTIKE RIJEKA

Među hrvatskim vodenom blagom posebno istaknuto mjesto imaju naše rijeke. Upravo se njima i našim krškim podzemljem ističemo u europskim, pa čak i svjetskim okvirima.

 

S obzirom na geografski smještaj Hrvatske i na njezin položaj u sklopu Srednje Europe i Sredozemlja, klimatska obilježja našeg područja povoljna su za razvoj površinskih vodotokova. Prema hidrološkom značenju, u Hrvatskoj prevladava tip humidne i subhumidne klime jer više oborina pada nego što isparava. Upravo taj višak oborina stvara površinske tokove: potoke, rječice, rijeke i jezera.

Rijeke su tekućice kojima teče slatka voda. U užem smislu, to su površinski tokovi. Teku pod utjecajem gravitacije, tjerane silom težom od viših dijelova reljefa prema nižim. Tipična rijeka ima početak, odnosno izvor u planinama ili brdima, a završava u drugoj rijeci ili u moru. Iako je većina rijeka stalna, postoje i povremene, koje, primjerice, presuše u suhim mjesecima. To su intermitentni tokovi. Kod nas su to prije svega krške rijeke na dobro propusnoj podlozi i usto u klimatski suhim krajevima.

Naziv Suvaja nekoliko naših tekućica dobro oslikava to stanje. U Lici, podno stamenoga južnog Velebita, divna rječica tog imena žubori uz kamenjar i idilične pašnjake samo u hladnijem dijelu godine. Poslije ostaje samo suho kameno korito koje čeka nove obilne kiše ili topljenje snijega. Rijeka Bijela kod Karina pršti preko lijepih stjenovitih slapova samo u vlažnijem i hladnijem dijelu godine. Neki, najčešće manji, potoci vezani su samo za razdoblja kiša. Zovemo ih povremeni tokovi. Gotovo da i nemaju oblikovano korito, već se voda slijeva kroz postojeće doline ili kanjone. Naneseno granje i ostali biljni otpad te blato i ogoljena zemlja dokaz su negdašnje bujice. Ponegdje su dijelovi rijeka nestalnog tipa. Zrmanja presušuje od sela Mokrog Polja otprilike do vrela Crnog bunara. Dio voda Zrmanje podzemnim putem utječe u Krku na njezinu središnjem dijelu, preko nekoliko izvora kod špilje Miljacke.

Kao rezultat geološke i hidrološke različitosti, naše su rijeke ugrubo podijeljene u panonske i krške rijeke. Jedne teku u prostranim aluvijalnim nizinama ili u brdskom području s mekom zemljom, a druge krškim područjem. Panonske su rijeke prostrane, ali plitke, najčešće zemljanih, šljunčanih ili blatnjavih obala, spore, jednoličnije, s mnogo zelenila. Boja im je mutnija, ljeti voda poprilično topla. Često meandriraju i erodiraju obalu.

Nizinska rijeka

U krškom području veći dio oborinskih voda brzo se procjeđuje u podzemlje kroz raspucanu i okršenu površinu (kroz ponore, vrtače, ponikve i jame), pa nema znatnijih površinskih vodotoka. Krške rijeke hidrološki nije moguće gledati odvojeno od podzemnih tokova. One su zapravo površinska manifestacija kompleksnog sustava tečenja vode u kršu. Gdje (i kad) je razina vode iznad površine terena, javljaju se rijeke i potoci, a kada i gdje je razina ispod površine terena, sva voda teče podzemno sustavima krških kanala. Površinski vodotoci (rijeke i potoci) postoje samo na mjestima u kršu na kojima su dijelovi terena izgrađeni od nepropusnih ili slabije propusnih naslaga (npr. od lapora, gline i kompaktnih vapnenaca i dolomita) ili ako je riječno korito erozijom spušteno do baze okršavanja, tj. do razine ispod koje u podzemlju više nema znatnijega praznog prostora koji bi mogao primiti vodu. Najčešće je u drugom slučaju riječ o rijekama koje su na maloj nadmorskoj visini, odnosno u blizini mora. U Hrvatskoj su to, primjerice, Zrmanja i Krka.

Krška rijeka

Tipični tok rijeke može se podijeliti u gornji, srednji i donji tok. U gornjem se toku rijeka ubrzano spušta preko brzaka ili mirnijih, kamenih dijelova od izvora brdskim ili planinskim područjem, često u kanjonu. Zatim dolazi u doline, u kojima se širi. Umjesto većih stijena, prevladavaju naslage šljunka. U nekih su rijeka one vrlo prostrane, pa se za niskog vodostaja rijeka probija u nekoliko kanala. Riječ je o isprepletenom toku. Konačno, u nizinama rijeke gube snagu, šire se, zamuljuju te počinju meandrirati kroz svoju poplavnu nizinu. Podlogu ovdje čine pijesak i mulj. Krške, odnosno jadranske, rijeke specifične su, a često teku u kanjonima većim dijelom toka.

No rijetko se koja rijeka ulijeva izravno u more. To su samo najveće rijeke poput Dunava. Dakako, gotovo sva riječna voda u konačnici završava u moru, ali najčešće kroz korita drugih rijeka. Dolazi do „grananja“, odnosno ulijevanja manjih potoka u veće, koji se spajaju u rječice i veće rijeke. To je mreža vodotoka.

Shematizirani prikaz rijeke (crorivers.com)

Svaka rijeka ima svoje područje s kojeg dobiva vodu, a zove se slijev. Tako imamo slijev rijeke Drave, Save itd. Granica više sljevova zove se razvodnica ili vododijelnica, a najčešće prolazi najvišim dijelovima reljefa poput brda, od kojeg voda teče prema rijeci. Oblik slijeva može biti različit, od izduženoga, lepezastog, čak i okruglastog. Slijev možemo nazvati i po moru u koje rijeke utječu. Tako u Hrvatskoj imamo dva glavna slijeva – jadranski i crnomorski. Drugim riječima, voda koja izvire (ili rijeka dolazi u Hrvatsku pa njome protječe) završava ili u Jadranskom ili u Crnome moru.

U panonskom području sve vode završavaju u Crnome moru preko Dunava, pa ga zato zovemo i dunavski slijev. S druge strane, rijeke južne Hrvatske završavaju u Jadranskome moru, ali ne preko jedne rijeke, nego većina rijeka sama nalazi svoj put u more. U krškom dijelu Hrvatske najčešće se ne poklapaju površinski i podzemni sljevovi rijeka. Ovisno o vodostaju, voda u krškom podzemlju može teći u različitim smjerovima i pripadati različitim sljevovima.

U ovoj činjenici još se bolje vidi karakteristika naše hidrološke mreže tekućica. Krške su rijeke međusobno izolirane, kratkog su toka i s malo pritoka. Panonske, pak, rijeke čine gustu hidrološku mrežu, zahvaljujući mnogo većem broju rijeka koje opstaju na slabije propusnoj podlozi. Dolazi do brojnih spajanja rijeka, utjecanja manjih u veće, pa su sve one povezane. Gusta mreža povezanih površinskih tokova formira tzv. fluvijalni reljef, za razliku od krškog, kod kojega su površinski tokovi znatno rjeđi, slabije povezani, a često završavaju poniranjem u podzemlje.

Rezultat je to već spomenutih klimatskih i geoloških karakteristika ovih dijelova Hrvatske. Panonske su rijeke u pravilu i mnogo duže, pa sve veće rijeke crnomorskog slijeva ne izviru u Hrvatskoj, dok gotovo sve jadranske veće rijeke i izviru i ulijevaju se u more u našoj zemlji. Kupa je sa 296 kilometara toka najduža rijeka koja izvire u Hrvatskoj, ali njezin je tok dijelom u krškoj Hrvatskoj, a dijelom u panonskoj. Na neki način ona spaja ova dva bitno različita područja.

Jedna od najznačajnijih osobitoti rijeka je prijenos sedimenta.