Priroda Hrvatske

DINAMIKA RIJEKA

Dinamika nizimskih rijeka podrazumijeva eroziju i taloženje sedimenta, a omogućuje meandriranje, stvaranje rukavaca i novih staništa.

 

Nizinske rijeke djeluju pomalo neobično jer mogu pomicati svoje korito. Iako taj proces ponekad traje po nekoliko desetljeća, neke se promjene lako mogu zapaziti. Pogledamo li rijeke uz državne granice, uočit ćemo da njihov današnji tok ne odgovara granici. Granica je očito bila zacrtana prema negdašnjem toku koji se u međuvremenu premjestio. Još bolju sliku dobivamo usporedbom negdašnjih tokova na starim kartama. Rijeka je “živ organizam”, koji mijenja položaj u svojoj aluvijalnoj ravnici, gdje rastu i odumiru njihovi različiti “organi” (rukavci, mrtvice, otoci, sprudovi, strme obale i dr).

https://crorivers.com/sava/

Rijeka na jednoj strani erodira obalu, a na drugoj taloži sediment. Ovisno o njezinoj snazi, vrsti podloge i nagibu, mijenja se brzina erozije. Ipak, vidljiva je čak  u jednoj godini, najčešće po urušenim stablima uz samu obalu. Za visokih voda rijeka mehaničkim djelovanjem otkida dijelove obale, često pijesak, šljunak ili zemlju. Mišjim, tj. sitnim ugrizima rijeka načne dio obale i sve više je produbljuje pa nastaje meandar, odnosno zavoj. Tada matica udara sve jače i proces se ubrzava i jača. Malo-pomalo i meandar je sve više zakrivljen; dok rijeka svu snagu usmjerava na tu obalu, suprotna strana ostaje spora i s malo energije, a povratne struje čak teku natrag i talože sediment u obliku šljunčanih, pješčanih ili muljevitih nanosa, to su prudovi. Zato je ova obala plića i blagog je nagiba. Malo-pomalo, jedan meandar može narasti nekoliko metara na godinu. Lijepe meandre ima Sava kod Jasenovca i Županje, Kupa u donjem toku, Mura, Drava, čak i Dunav.

Intenzivno meandriranje svojstveno je donjim, širokim tokovima rijeka. U srednjem i na prijelazu u donji tok rijeke također meandriraju, ali tada im je karakteristično grananje toka u širokom koritu. Ovdje je pad nešto veći, a rijeke su brže i imaju više energije za premještanje grubljeg sedimenta, posebice šljunka. Za niskih voda zato u koritu ostaju velike količine šljunka kroz koji se rijeka probija u nekoliko odvojenih tokova. Nekad postoji jedan jači, možemo reći glavni tok, ali nerijetko unutar jednog korita imamo jednakovrijedne rukavce. Najbolji primjer za takve isprepletene tokove nalazimo u starim tokovima rijeke Drave uz današnje hidroelektrane. Ondje se krajolik mijenja svake godine. Stariji ljudi sjećaju se vremena kada na Dravi nisu bile izgrađene brane, nego je rijeka imala svu vodu na raspolaganju i prenosila je još više sedimenta, neprestano premještajući prudove.

Prirodna dinamika nizinskih rijeka ključna je za održavanje okolnih staništa. Njihovi dijelovi, poput rukavaca, mrtvica ili prudova, prirodno stare. Rukavci i mrtvice se zatrpavaju muljem, prudove i otoke osvaja vegetacija. Visoke vode tada pometu vegetaciju, očiste rukavce i mrtvice, ali još je važnije to što one neprestano stvaraju nove dijelove. Iz meandara stalno pupaju mladi rukavci, koji potom stare u manje mrtvice. Na kraju rijeka probije meandar i stvori impozantne polukružne mrtvice. Nasuprot tome, nakon regulacije rijeke stvara se stalan tok i više nema novih rukavaca i mrtvica, a oni postojeći stare i odumru. Tada nastane sterilan krajolik bez svih onih blagodati što ih i ljudima i cijeloj prirodi donosi rijeka kad je u prirodnom stanju.

Prijenos sedimenta jedan je od manje poznatih procesa rijeke. Sediment čine sve krute čestice koje nosi voda: sitne čestice gline, pijesak, šljunak, čak i veliki blokovi stijena. Prenošenjem sedimenta i erodiranjem obale rijeka gradi svoj put kroz nizinu, skreće, zavija i račva se u rukavce, koji se nizvodno ponovno spajaju. Rijeka je poput živog organizma i treba slobodan prostor. Ograničavanje protoka sedimenta uzrokuje promjene u koritu, brzini rijeke i njezinu utjecaju na ljude i živi svijet.