Vitka, agilna i krvoločna, kuna bjelica (Martes foina) prisutna je u divljim kamenjarima i u središtima gradova.
Kuna je sisavac iz reda zvijeri, baš kao i vuk ili medvjed primjerice. Srodna je kuni zlatici, lasici. Grabežljivac je i lovi miševe, štakore, ptice i ostale životinje. Vrlo je okretna i za plijenom se vješto penje i skače te uspješno provlači kroz uske pukotine. Uglavnom lovi na tlu, za razliku od kune zlatice, koja više boravi na drveću. Dobar je plivač. U čovjekovoj je blizini najaktivnija u sumrak i po noći, osobito za punog Mjeseca.
Kad naiđe na plijen, srčano će se s njime boriti da ga svlada, a u uzbuđenju frkće, cvili, brunda i može se glasno derati. Svejed je te se cijele godine hrani i plodovima biljaka. To je životinja duguljastog tijela. Malo je manja od zlatice te naraste 42 – 48 cm. Noge su joj razmjerno kratke i niže. Dlaka joj je smeđa, malo kraća i svjetlija od one u zlatice. Po bijeloj mrlji na prsima dobila je ime.
Za razliku od kune zlatice koja obitava u dubljim šumama, kuna bjelica češća je u krškoj nego u kontinentalnoj Hrvatskoj. U Dalmaciji živi na kamenjarima, ljeti u visokim planinama, a zimi se spušta u podnožje. Česta je i uz ljudska naselja; dapače, dolazi i u središta gradova. Tada se uz prirodni plijen hrani i peradi te njihovim jajima, zečevima i ostalim domaćim životinjama, pa zna napraviti pokolj. Bjelica se pari ljeti, ali mlade nalazimo tek od idućeg proljeća. Koti 3 – 5 mladih koji su slijepi 34 – 38 dana te sišu majku 6 – 8 tjedana. Spolno zrele bjelice postaju u dobi između 15 i 39 mjeseci. Životni joj je vijek 10 – 12 godina.
O autoru
