Priroda Hrvatske

Brijuni – Mediteran kao što je nekad bio

Brijuni su otočni nacionalni park koji mnogi doživljavaju kao zoološki vrt, ali u njemu izvan uhodanih staza nalazimo izvorni Mediteran.

Dok sjede i piju kavu u sjeni stabala u dvorištu stare kamene zgrade, turisti na vrećici šećera mogu pročitati: „Što bijahu Brijuni? Otočna pustinja … Od pustinje stvoren je raj.“ No samo nekoliko metara od njih, nešto je uletjelo i odmah izletjelo iz zida jedne kuće. Kad se bolje pogleda, to je pupavac; velika krijesta jasno se vidi na smeđe-crnom tijelu. Nevjerojatnom brzinom i gotovo u jednom pokretu sletio je opet do rupe, mladunac je izvio glavu i raširio kljun u koji je roditelj ugurao slasnog crvića. I tri sekunde poslije pupavac je nestao, a mladunac se povukao u sigurnost gnijezda.

Možda su Brijuni sada raj, ali nikako nisu bili pustinja, kao što piše. Znanstvenici otkrivaju, a praksa potvrđuje da se mijenjaju vrijednosti. Tako se i brijunska „pustinja“ sve više vrednuje kao ono izvorno i izvrsno. Ovaj otok nije samo safari-park s nojevima, žirafama i slonovima, nego i izvorna mediteranska priroda čije se blago sve više vrednuje.

Duboka povijest Brijuna

Šetnja Brijunima je i šetnja kroz različita povijesna razdoblja. Brijuni su, osim po prirodi, poznati po bogatom povijesnom nasljeđu, ljudi su ovdje prisutni još od mlađega kamenog doba − preko Ilira, Rimljana, Bizantinaca, kada je područje bilo u procvatu, sve do Venecije, kada gubi važnost, pa biva čak i nenaseljeno. Takvo stanje dočekalo je austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera kada je prvi put kročio na otok krajem 19. stoljeća. Samo u 15 godina transformirao ga je u mondeno ljetovalište i lječilište sa 5 hotela i 32 vile, sjecište europske i svjetske elite. Poslije Drugoga svjetskog rata postaje Titova rezidencija, a posjeti poznatih su se nastavili.

Šuma i makija

Danas su ti ostaci većinom uklopljeni u zelenilo, skladan mozaik prostranih livada koje su dijelom i golfska igrališta. Tu skakuću zečevi, pasu jeleni lopatari i aksisi te se šepire pauni. Znatan dio zauzimaju šume, a za razliku od većine naše obale gdje caruje prozračan i mirisan alepski bor, na Brijunima prevladava hrast crnika, zvan i česmina. Šuma je većinom potpuno bez grmlja, a krošnje su potkresane kao u najbrižnijim parkovima, što je djelo gladnih jelena. No u ograđenim mjestima prava je džungla. Ulazak u šumu nije nimalo romantičan – zapravo prilikom provlačenja prije se čini da počinje pustolovina.

Između gusto naraslih stabala gusti je sloj zelenike, planike, mirte, lempirke i ostaloga grmlja. Prolaz dodatno otežavaju penjačice, primjerice tetivike, koje poput čvrstih, nazubljenih žica omataju stabla. Poželio bi čovjek mačetu, no dakako da se njome nećemo služiti na Brijunima. Šuma je vazdazelena, vrlo gusta i tamna, vlažnija i hladnija od okolnih otvorenih prostora. Biljke su u njoj prilagođene sušnim uvjetima. Imaju čvrsto kožasto lišće, često prevučeno tankom voštanom prevlakom i dlačicama koje usporavaju gubitak vode. Priroda je takva, a romantika borovine nije jedini izgled Sredozemlja.

Kao općenito na Jadranu, većinu otoka ipak prekriva makija – degradirani stadij crnike, još neprohodniji od šume. U njoj dolaze slične vrste kao i u šumi crnike, no razlika je u strukturi i izgledu – odnosno, nema slojevitosti. Negdje iz gustiša dopire raskošan pjev slavuja, prava mala ptičja simfonija. Za to vrijeme vjeverica bez straha ljušti češere s obližnjeg bora. Po tlu svako malo šmugnu gušterice, primorske i krške. Prođe i crna poljarica, poznatija kao „crni gad“, prilično agresivna i brza zmija koja lovi danju. Nalazimo je po Istri, Kvarneru te na Velebitu.

Mjestimice je vegetacija još siromašnija od makije − zbog sječe, intenzivne paše ili iz drugih razloga. Riječ je o garizima. Nisu gusto zarasli kao makija, isprekidani su te zbog toga često bez tla, a na takvom, pomalo ekstremnom staništu rastu otporne vrste poput bušina, velikog vrijesa ili brnistre.

Mediteranske močvare

Usred šume, uz južnu uvalu Velikog Brijuna iza rta Gromače ornitološki je rezervat Saline. Solana koja potječe još iz antičkog srednjevjekovnog doba, pretvorena je šezdesetih godina 20. stoljeća u dva jezerca. Obrubljena je trskom te je prava močvara (lokva), a u plitkoj vodi gacaju čaplje, plivaju patke, liske, po blatu koračaju prutke i pokoji ćurlin. Tu je i kućica sa slamnatim krovom, gdje je i Tito uživao u miru i cvrkutu ptičica, a i danas je to mjesto za promatranje ptica. Slična, ali manja bara nalazi se gotovo uz hotel. U njoj glasno krekeću zelene žabe, jer mužjaci privlače ženke. Na suhom drvetu usred vode zna se zavaliti barska kornjača koja upija sunce, sluša svaki šum i spremna je zaroniti u sigurnost vode. Patke, liske i mlakuše plove uz obalu dok uz grane drveća lepršaju muharice i ostale ptice pjevice.

Gnijezdilišta ptica

Osim Velikog, Mali Brijun te još nekoliko manjih otočića čine nacionalni park. Neki su povremeno naseljeni, no pravi gospodari su galebovi klaukavci. Već u proljeće otočići postaju gnijezdeće zajednice i pri svakom dolasku digne se bijeli kričeći oblak ptica. Posjetitelj je tada pod kišom galebovih projektila, pa je tlo prepuno velikih bijelih mrlja, a i inače sve vonja na njihov izmet. Otočići su obrasli makijom i garigom, no na malim čistinama nalaze se deseci gnijezda. Galeb živi u zajednici, društvena je ptica za gniježđenja koje počinje od ožujka. Često deseci parova odaberu otočić ili kakvu malo veću hrid.

Gnijezdo grade na tlu, tek s malo grančica i trave. Polažu u njega 2 do 3 pjegava jaja i leže na njima do mjesec dana. Pritom agresivno brane potencijalnog napasnika, iz gnijezda ili se na njega obrušavaju iz zraka. Mladunci se izlegu poslije mjesec dana, a roditelji im donose poluprobavljenu hranu. Kljucaju crvenu točku na kljunu i tako traže roditelje da ih nahrane. U slučaju opasnosti, mladi se zavlače pod grm ili stijenu, a poslije zajednica postaje veliki vrtić sa stotinama ptića. Unatoč gužvi, roditelji ih lako prepoznaju. U Hrvatskoj su prisutni na cijelom Jadranu, a pretpostavlja se da ih ima oko 40 000. I dok su galebova gnijezda uglavnom na otvorenom, ona morskih vranaca su duboko u makiji. Ove crne ptice srodnici su velikih vranaca, tzv. kormorana, ali su vezani uz more. Imaju iste uspješne ribolovne navike. Duboko rone, a potom se suše širom raširenih krila na obalnim stijenama.

Podmorje Brijuna

Za mnoge je ipak najveća vrijednost Brijuna more i život u njemu. Nacionalni park je oaza mira, gdje se ribe nesmetano razmnožavaju i rastu. Zbog toga ih ima mnogo. Privučeni time dupini plivaju uz površinu vode te svako malo izranjaju. U lovu su, a u proljeće ih se u ovim vodama najbolje vidi.

Morske vrste su karakteristične za sjeverni Jadran, ali su važne upravo brojnost i očuvanost populacija životinja i biljaka. More oko Brijuna je plitko, jedino je kod rta Peneda duboko 50 metara. Valovi zapljuskuju stijene na kojima su nekad dinosauri ostavljali svoje stope, sada stvrdnute u čvrstu stijenu, da bi im bile svjedoci milijunima godina poslije. Tu su zajednice supralitorala i mediolitorala, zajednica biljaka i životinja u zoni plime i oseke te zapljuskivanja valova, gdje vladaju i more i sunce i sol. U tim ekstremnim uvjetima živi malo organizama − priljepci, rakovi vitičari, moruzgve …

Na hridinastom dnu caruju alge i beskralježnjaci. Oko ronilaca se znaju skupiti lubini; čini se kao da namjeravaju istražiti neobičnog došljaka. Roniti je ovdje moguće samo s posebnim dozvolama, a ribe nisu naviknule da im je čovjek velika opasnost. Tu su još orade, cipli, salpe i ostale vrste riba, uglavnom poveći primjerci. Unatoč prigušenim bojama u dubini, još se sve šareni od brojnih algi, spužvi, zvjezdača i ostalih slabo pokretnih stanara dna. Između njih viri riba pirka pokazujući nepravilne, tamne crvenkasto-smeđe pruge i veliku plavu mrlju na trbuhu. Vide se i glavoči te ostale ribe, a nađu se i šareni puževi.

Dno oko Brijuna prilično je ravno i jednolično, jer mekan pijesak i mulj dolaze umjesto kamena. Poput luksuznog suncobrana na vodenoj plaži uzdiže se velik kožasti perjaničar. Ovaj žućkasti mnogočetinaš svojom škržnom „lepezom“ filtrira morsku vodu i hrani se sitnim organizmima, a u slučaju opasnosti povlači je u cijev. Dno se na nekim mjestima tamni, kao da se pružila šuma. To je pojas livada morske cvjetnice (lat. Posidonia) ili morske trave, kako je još zovu. To je jedan od najbogatijih, ali i najugroženijih ekosustava mora. Ribe ondje nalaze mrestilište i jaslice, ali vrijedne su i za cijelu zajednicu stanara. Također, proizvode velike količine kisika. I usred te šume uzdižu se neboderi – velike periske, doista velike i gusto raspoređene, što je danas rijetka slika u Jadranu. Cvjetnice proizvode mnogo organske tvari kojom se periske hrane i upravo ovdje dosežu zavidne dimenzije.

Brijuni stoga nisu pustinja, a dokaz su da održivo gospodarenje može očuvati prirodnu baštinu i osigurati napredak čovjeka.

Podijelite ove stranice:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *