Sprudovi
Sprudovi su nataloženi sediment u koritu rijeke, šljunak, pijesak ili mulj. To su vrlo važna staništa za mnoga živa bića te početni stadiji prirodnih sukcesija.
Rijeka svojom prirodnom dinamikom neprestano stvara cijeli niz staništa: (rukavci, mrtvice, otoci, sprudovi, strme obale i dr). Jedno od osnovnih djelovanja rijeka jest prenošenje sedimenta koji visoke vode često za vrijeme poplava pokreću u ogromnim količinama. Rijeka je tada vrlo jaka, nosi šljunak i pijesak, ali s vremenom se smiri i splasne. Tada ostaju sedimentne naslage – sprudovi. Neki su samo uske trake ili mrlje nalik na oceanske otočiće, drugi su veći, izgledaju kao pravi otoci najčešće zaobljenih, ali zapravo svih mogućih oblika koji se opiru svakom pokušaju opisivanja. Na tim otočićima znaju ostati i malena jezerca.
Većina sprudova ipak su samo proširenja plitke strane obale, poput oceanske plaže u vrijeme oseke. Sprudovi uz srednji tok rijeke najčešće su od šljunka. Takve su i Mura, i Sava, i Kupa, i Drava… Kako se smanjuje pad rijeke, tako pada i njezina snaga pa ne može više nositi oblutke šljunka, već samo pijesak i mulj. Ostaju pješčane „plaže“ i sprudovi. Dobro to znaju Osječani na Dravi, posebice oni koji se kupaju na poznatoj plaži „Kopakabani“.
Sprudovi su često nakićeni naplavljenim drvećem što ih je donijela rijeka, baš kao i sam sediment. To im nije posljednja stanica; čim naiđe iduća visoka voda preselit će ih na sljedeći sprud. Kad se voda povuče ostaju gole naslage šljunka ili pijeska; gole, ali ne i beživotne. Odmah počinje naseljavanje života: sjemenke biljaka spremno počinju klijati. Najbolje rastu biljke prilagođene na šljunak, stoga su to pionirske vrste jer prve naseljavaju takvo „golo“ stanište. Nemaju velike zahtjeve za hranom i tlom pa uspijevaju na šljunku bez ikakvog humusa. Prilagođene su i na periodičko plavljenje – mogu disati i dobro se ukorjenjuju u šljunak, ne smeta im direktno sunce ni vjetar. Jedna je od tih biljaka je vodena metvica. Premda nije tako mirisna kao ostale vrste metvice, jasno se osjeća na obalama.
Tu su i dvornici, biljke malih crvenkastobijelih cvjetova. Na Dravi raste jedna od najrjeđih biljaka u Hrvatskoj, ali i šire – kebrač. Ovaj inače planinski grm kratkih sivozelenih listića ovamo su potjerali ledenjaci sa stjenovitih padina Alpa u ledeno doba. Na dravskom šljunku je našao slične životne uvjete i nakon završetka tog razdoblja tamo je i ostao dok se većina alpskih vrsta vratila.
Sve te biljke odumiranjem polako stvaraju humus i pripremaju tlo za ostale došljake. Stoga ako rijeka ne ispere novonastali sprud s mladicama, druge biljke će brzo prevladati. Takvi su sprudovi stari već nekoliko godina i više ih skoro ne prepoznajemo. Vrbe su pravi kolonizatori; svojim korijenjem čvrsto uhvate podlogu i više je ne ispuštaju. Bademasta vrba, vrba rakita, sivkasta, veleresna vrba rastu na tek donekle učvršćenim obalama s nešto humusa. Svojim gustim grmolikim stabljikama i korijenjem dodatno zarobljavaju sediment koji rijeka periodički naplavljuje. Posebno je blagotvoran plodni mulj.
Kako se nakuplja sve više tla, sprud osvajaju sve veća i veća stabla koja i dalje moraju trpjeti poplave, ponekad i dugotrajne. Topolama, jasenima, johama i bijelim vrbama to i dalje ne predstavlja nikakve teškoće. Topole preživljavaju pomoću svojih lenticela, otvora nalik na usne kojima drvo „diše“ dok je korijenje u vodi. Naposljetku, ako dozvole čovjek i priroda, primat na sprudu preuzet će možda jednog dana hrastovi lužnjaci.
Međutim, samo mali broj sprudova, bilo u obliku otoka ili proširenja obale, doživi takvu „duboku starost“. Najčešće će mlade biljke pomesti voda ili će ih pomiješati s ostalim sedimentom te preseliti na drugo mjesto. Opet će ostati goli sprud. To odgovara pticama koje se gnijezde upravo na golom ili tek blago zaraslom šljunku. Većina tih ptica ograničena je na otočne sprudove jer su tako izvan dohvata kopnenih grabežljivaca kao što je lisica. Jedni od najčešćih stanovnika sprudova su čigre. Po buci i u zraku i na zemlji znamo da se približavamo koloniji čigri.
Najčešće su crvenokljune čigre – vitke bijele ptice šiljatog kljuna i dugačkih, elegantnih krila. I rep im je dugačak. Hrane se malim ribama koje love tako što se obrušavaju u vodu. Spretne su u zraku ali su, dakako, „prisiljene“ podizati mladunce na tlu. Gnijezdo im je tek maleno ulegnuće na golom ili donekle zaraslom sprudu, ponekad obloženo naplavinama i dijelovima biljaka. Polažu jedno do tri jaja, a roditelji agresivno brane mlade ptiće. U kolonijama se katkad nađe i mnogo rjeđa vrsta – mala čigra. Imaju bijelo čelo, manje su od crvenokljunih, ali su i one vitke. Ova nekoć raširena vrsta europskih ptica sada je među najugroženijima, upravo zbog regulacija rijeka i iskapanja šljunka. Njihova populacija u Hrvatskoj iznosi svega 40 do 75 parova ptica, a žive na Savi kod Ivanje Reke i na Dravi oko Koprivnice. Kolonije nalazimo i na jadranskim otočićima, uglavnom u zadarskom arhipelagu.
Na sličan se način gnijezdi kulik slijepčić, malena ptica veličine ševe. Ne žive u kolonijama kao čigre. Njihova tri do četiri jaja također su nalik oblucima šljunka pa ih je teško zapaziti. U slučaju opasnosti, ili ako dođe kakav bezazlen nezvani gost, ženka će se dignuti od gnijezda da odvuče pažnju od jaja, često se pretvara da ima slomljeno krilo i tako još više privlači pažnju grabežljivca. Love na sprudovima, uglavnom kukce i druge beskralješnjake. Nešto veće, ali sličnog životnog stila su male prutke. Gacaju po rubovima obala tražeći plijen svojim podužim tankim kljunom.. Njihova gnijezda su rijetko na otvorenom, uglavnom su skrivena u gustoj vegetaciji i čak prekrivena odozgo, a samo gnijezdo može biti obična udubina u tlu, ali i pravo izgrađeno gnijezdo koje je prekriveno odozgo.
O autoru
