Mrtvi rukavci
Mrtvi rukavci (mrtvice, mrtvaje, tišine) su dijelovi negdašnjeg toka koji sada više ne teku. To su stajaćice, močvare, odnosno vrlo bogata staništa.
Rijeka svojom prirodnom dinamikom neprestano stvara cijeli niz staništa: (rukavci, mrtvi rukavci ili mrtvice, otoci, sprudovi, strme obale i dr).
Nakon što rukavac izgubi posljednju sponu s maticom i kada prestane teći, rađa se mrtvica (mrtvaja, mrtvica ili mrtvi rukavac, u Posavini tišina). Najčešće je polukružnog oblika koji je naslijedila od riječnog meandra. Nizinska rijeka za sobom ostavlja takve mrtvice, tragove negdašnjeg toka, koje nije teško raspoznati ako se gleda iz zraka po njihovoj obično zagasitijoj boji. Neke su okružene zelenilom poput onih u Kopačkom ritu, druge poljima poput mrtvica koje se nalaze nizvodno uz Savu (naslovna slika, Veleševec). Iako su razlike ublažene vegetacijom i atmosferom, još se zapažaju negdašnje nasuprotne strme i plitke obale.
Premda su mrtvice odsječene, visoke vode mogu ih posjetiti u vrijeme poplava, pročišćujući ih i opskrbljujući vodom, ali je njihova sudbina već zapisana: one će se postupno zatrpavati i polako krenuti put kopna. Prirodan je to proces koji zahvaća sve plitke stajaćice, a zove se eutrofikacija (proces obogaćivanja voda hranjivim tvarima koje pospješuju rast vodenih biljaka. Proces je postepen, ali u konačnici može dovesti do potpunog zatrpavanja jezera ili druge vodene površine). Svjetlo dopire gotovo do dna i tako je omogućena fotosinteza u cijelom stupcu vode. Bujaju i alge i više biljke koje se nakon što prirodno uginu, talože na dnu.
Ondje ih razgrađuju bakterije, gljive i ostali organizmi zvani saprofiti ( organizmi razgrađivači složenih organskih spojeva na jednostavnije organske i anorganske spojeve. Saprofiti , uglavnom gljive i bakterije, razgrađuju uginule životinje i biljke). Oni često potroše kisik i onda više ne mogu živjeti ni probavljati organsku tvar koja se potom nabija na dno. Nastaje crni mulj čija debljina sve više raste. Za mnogo milijuna godina od njega će nastati nafta ili ugljen. Jezero je sve pliće, slobodne vode sve je manje. Uskoro vrbe, johe i šaševi počinju osvajati jezero. Nakon mnogo godina zavladat će šuma i cijeli ciklus će se vrati na početak, dok opet rijeka ne „dogmiže“ meandriranjem i tada priča kreće iznova.
U kojem god stadiju bila, mrtvica je prava močvara. Trska treperi i šušti na povjetarcu sa svih strana, s plitke strane negdašnjeg meandra zalazi čak i u vodu. Vrlo je teško ući u mrtvicu, što zbog vode i mulja, što zbog oštrih bridova trske. Pridružuje joj se rogoz, a u plićim dijelovima šaš i ostale vodene biljke. Plutajuća vegetacija poput lopoča također osvaja površinu, dok krocanj i ostale biljke prekrivaju dno.
Životinje su najuočljivije obilježje mrtvica. One su hranilišta, ali i gnjezdišta mnogim pticama močvaricama. Najpoznatije gnjezdište je Krapje đol uz Savu u Lonjskom polju, prije svega zbog žličarki. Predivna je scena dolazak u zalaz sunca ovih velikih bijelih ptica karakterističnog kljuna s obližnjih hranilišta na gnijezda Općenito su patke, liske, čaplje i ostale ptice močvarice stalni stanari mrtvica. Ono malo slobodno vode što ostane od biljaka prekriju te ptice. Mnoge manje ptice skrivaju se u trsci.
Najglasniji među njima je veliki trstenjak. Njegovo hrapavo glasanje dopire između stabljika trske, no njega samog nije lako uočiti jer je smeđe boje utopljen u okoliš. Ipak, odaje ga gibanje perjanica trske dok često skače s jedne na drugu stabljiku. I gnijezdo vije na trsci. Na sličan način žive i trstenjak cvrkutić i veliki cvrčić, dok se u gustim šikarama uz vodu gnijezde trstenjak rogožar i trstenjak mlakar. Čvorci i lastavice također vole gustu močvarnu vegetaciju, ali više kao spavalište. Trska se slegne i za metar kada na nju slete stotine čvoraka koje su prije toga izvodile letačke spektakle na večernjem nebu. Ptice grabljivice iz visine pozorno prate ta dešavanja. Lunje, eje, čak i orlovi štekavci česti su lovci.
Jedna od najvrijenijih mrtvaja je Krapje Đol u Lonjskom polju. Gusto je zarasla trskom tako da se mjestimice slobodna voda ne vidi, pa je to prava močvara. Jedna za drugom do nje elegantno dolijeću žličarke. Snažno mašući krilima, slijeću do malih postolja – gnijezda od trske ili na vrbama gdje ih dočekuju gladni ptići. Roditelji potom hrane mladunce i opet kreću u potragu za hranom. Jednako se ponašaju sive i čaplje dangube, samo što su njihovi ptići agresivni i doslovno tuku roditelje dok im ne daju zalogaj. U ovom malom komadiću prirodnog bogatstva također nalazimo gakove i trstenjake te mnoge druge ptice. Ova mrtvaja skoro je presušila 1989., kad je prekinut dotok vode, no na sreću voda je vraćena. Većina takvih mrtvaja odvojena je nasipom, što ubrzava njihovo prirodno starenje, odnosno zaraštanje eutrofijkacijom dodatno ubrzano umjetnim gnojivima iz okolnih polja.
Ribičima su pak zanimljivije ribe kojih u mrtvicama ima zaista mnogo. Najčešće nalazimo tipične slatkovodne ribe poput šarana ili štuke. Unatoč tom velikom prirodnom bogatstvu, mrtvice su zajedno s ostalim močvarnim područjima velike žrtve ljudskog razvoja.
Iako su mnoge mrtvice uništene, ta močvarna područja imaju veliku vrijednost za zdravlje i blagodat ljudi (usluge ekosustava).
O autoru
