Lokve
Lokve su male vodene površine u inače bezvodnom kršu, razasute posvuda po jadranskoj obali i otocima. Ti su bazeni često jedini izvori vode u širem području i stoga od velike važnosti i za čovjeka i za prirodu.
Teško je ne diviti se lokvi Diviški u surovom krškom dijelu Krka pored Baške, usred labirinta suhozida. Stočari održavaju upravo takve lokve i kao vodu za piće njihovu blagu, ali uz „gusterne“, i samim ljudima na otocima i u Dalmatinskoj zagori u suhim ljetnim mjesecima. U doba kad nije bilo vodovoda svaka je kap bila dragocjena.
Lokve mogu po postanku biti prirodne, vezane uz neki izvor slatke vode, i umjetne, u kojima se skuplja kišnica. Za razliku od bunara, voda je otvorena, odnosno dostupna svima te relativno plitka. Nastala je najčešće na glinovitom zemljištu, koje zadržava vodu, no ima je i na zidanom. Marljivi su seljaci obzidali svoje vodeno blago, najčešće u kružni bazen promjera i do tridesetak metara. Danas, razvojem vodoopskrbe, ali i smanjivanjem stočarstva, lokve zarastaju ili nestaju. Zanimljivo je da su one davno bile izvori komaraca, pa čak i malarije.
Nestanak tih dragocjenih vodenih staništa ne pogađa samo kultivirani krajolik nego i prirodu i živa bića. Ovakva stajaća, često zamočvarena voda jedini je dom vodenih organizama poput kukaca i ostalih beskralježnjaka, vodozemaca, gmazova i biljaka. Mnoge druge životinje dolaze na lokve loviti ili napojiti se.
O autoru
