Kanjoni
Mnoge naše krške rijeke teku dobar dio svojeg toka duboko u sjeni, nedostupne u dnu svojih kanjona. Treba samo doći na rub rijeke Zrmanje, Krke ili Cetine da bi se čovjek uvjerio u zaštitnički karakter tih stjenovitih dubokih “utvrda”.
Tek pokoja kozja staza omogućuje silazak između oštrih i strmih stijena te opasnih sipara, odnosno kotrljajućeg kamenja. Kanjoni su duboki tokovi rijeka čija dubina premašuje polovicu širine. Nagib često vrlo strmih litica kanjona doseže 60 %. Kanjoni su nastali erozijom rijeke tijekom dugoga geološkog razdoblja. Mnogi su od njih već unaprijed predodređeni za tok rijeke koja prati niske dijelove reljefa ili tektonski intenzivno razlomljena područja, što omogućuje brzu eroziju i nastanak kanjona. Rijeka je nadalje svojom erozivnom snagom probijala put kroz karbonatnu stijenu. Erozija traje toliko dugo dok rijeka ne dosegne svoju erozivnu bazu, a razina vode u kanjonu često uvjetuje razinu podzemne vode u okolnom terenu.
Budući da su stijene različite otpornosti, postoje lokalne razlike u reljefu. Na poznatim Plitvičkim jezerima, većinom prostrana Gornja jezera leže na mrvljivim, ali slabije propusnim dolomitskim slojevima trijaske starosti i na njima se skuplja voda prilagođavajući se reljefu. Na prijelazu u Donja jezera dolomiti prelaze u otporniji vapnenac kredne starosti kroz koji je voda morala urezala svoj put u obliku uskog kanjona.
Jedna od osobitosti ovoga, ali i drugih kanjona, posebice u jadranskih rijeka, jesu i sipari koji nastaju trošenjem stijene što se zatim osipavaju niz strminu. Raspadanju stijene doprinose i temperaturne promjene, led i drugi fizikalno-kemijski procesi u tlu i atmosferi. Sipari djeluju poput kamenih lepeza ukrašavaju te kanjone. Međusobno povezani nizovi sipara tvore takozvane koluvijalne zavjese koje su karakteristične, primjerice, za kanjon rijeke Krke.
Kanjoni su u Hrvatskoj ograničeni uglavnom na krška područja. Nalazimo ih više u planinskom području i u područjima krških zaravni u nižemu priobalnom području, gdje velike jadranske rijeke teku na svojem relativno kratkom putu do mora. Većina rijeka protječe bar jednim dijelom u riječnoj dolini ili kanjonu.
Karlovačke rijeke Korana, Mrežnica i Dobra dijelom protječu kroza zelene kanjone, u području tzv. plitkog krša. Bujna je vegetacija većinom sakrila krške stijene, osim onih najstrmijih golih litica. Posebice je nedostupan kanjon Korane nizvodno od Slunja, gdje tek pokoji kozji put vodi do rijeke. To je tako jer je rijeka ostavila vrlo malo ravnog prostora na obalama, a i tek je nekoliko mlinica podignuto na rubovima sedrenih barijera sa slapovima. Kanjon na Mrežnici mnogo je dostupniji, uz obilje luka, malih livada, odnosno naplavnih ravnica unutar kanjona. Kanjon Dobre od drugog izvora u Gojaku nekad je bio divlji, a na dnu se na Dobrinim slapovima „jahalo“ u rafting čamcima kao možda nigdje drugdje u Hrvatskoj. Ta je slika zauvijek nestala izgradnjom hidroelektrane Lešće, koja je potopila kanjon i stvorila akumulaciju.
Una od svojeg izvora u Hrvatskoj teče malim krškim poljem, sve do ulaska u kanjon i izbijanja na granicu. U Unu se na samoj granici ulijeva i kratka rječica Krka, također u impozantnom kanjonu. Nedaleko od vrela Une vrlo je zanimljiv i slabo poznat kanjon Dabašnice, male i kratke rječice u Lici. Rijeka Dabašnica teče jednim od najdubljih i najneprohodnijih hrvatskih kanjona, a onda se pokraj Srba obrušava u tri živopisna slapa i dobiva ime Srebrenica. Litice su izrazito strme i visoke, pa je rječica velik dio dana u sjeni.
U dalmatinskom zaleđu pored Imotskog još je jedan sličan kanjon Badnjevice, koji spaja Ričice i Proložac. U donjem dijelu kanjona Proložani dolaze na kupanje, no uzvodno prema Ričicama divlja priroda sve više uzima maha. Nedaleko od Skrada i tamošnjeg izletišta Zelenog vira, u dubokoj sjeni goranske šume, voda je izrezbarila divlji bujični kanjonski reljef Vražjeg prolaza. Na velikoj strmini voda je dobila golemu snagu, pa se u proljeće bujica obrušava niz stijene, pjeneći se i vrtložeći, da bi se na trenutak odmorila na mirnijim dijelovima, prije nego što se opet sjuri nizvodno. Surovosti terena svjedoče cijele bukve, pale iz okolne šume i zaglavljene u uskom prolazu. Sa stotinjak metara okomitih litica zimi vise divovske ledenice.
Zrmanja je rijeka koja ima čak šest dojmljivih kanjona. Najimpresivniji je onaj između Žegara i Ogara, u kojem je najviše sadržana i sačuvana iskonska, divlja priroda Zrmanje, a u cijelosti se može iskusiti samo čamcem. Dojam pojačavaju slapovi, prirodni tornjevi i stupovi te ostaci stare sedre. Njegov je najljepši dio kod ušća Krupe, rijeke koja je i sama nevjerojatan fenomen, a tek poseban nastaje kada se sjedini sa Zrmanjom. Ovdje se ne spajaju samo dvije rijeke već i dva spektakularna kanjona. Krupa, rijeka ispresijecana raskošnim slapovima na sedrenim barijerama, također teče u impresivnom kanjonu. Zanimljivo je da i Krupa ima vrlo kratak pritok čiji se kanjon također spaja s kanjonom rijeke u koju se ulijeva. Riječ je o Krnjezi, čiji tok ne premašuje jedan kilometar, a skriven je u dnu iznimno krševitoga, gotovo tristo metara dubokog kanjona.
Dok je prvi dio toka Cetine uglavnom polagan, kroz ljupka i prostrana krška polja, kod Čikotine lađe strme padine suzuju rijeku u kanjon. Iza Blata na Cetini kanjon postaje sve divljiji, a monolitne, strme litice bacaju sve jaču sjenu. Iza brane HE Kraljevac počinje vrhunac kanjona, a korito, prepuno velikih, odronjenih stijena, postaje neprohodnim za ikoji čamac. Za visokih voda bujica suklja u suženom prostoru, a kad splasne, ostaje masa slapića, vrtloga, labirint stijena, jezeraca, mirnih dijelova. Neposredno prije Zadvarja ispriječio se Pedesetmetarski slap Gubavica, zadnja velika prepreka. Ovdje rijeka mijenja smjer, a doOmiša izmjenjuju se uske sutjeske i kanjoni s proširenjima i kraćim riječnim dolinama. Na vrhuncu ljetne turističke sezone tisuće turista preplove ovaj dio rijeke u gumenim čamcima, poskakujući na valovima Cetine.
Kanjon Krke pomalo je u sjeni njezinih poznatih slapova, ali je i jedan od temeljnih fenomena. Mjestimice su litice kanjona toliko strme da čovjeka hvata vrtoglavica kad pogleda toliki prostor ispod sebe. Na samom kraju Visovačkog jezera Krki se pridružuje Čikola, koja je dovde prevalila 46 kilometara. Čikola izvire na padinama Svilaje, a, baš kao i Krka, donji joj tok prolazi dubokim kanjonom, i do 170 metara, naizgled još strašnijim od Krkina. Kanjon je suh ljeti. Čikola se kod jezera Torka proširuje prije samog ušća s Krkom.
Dna kanjona najčešće nisu bila naseljenima. Nepristupačnost, poplave, ali i magle i vlaga odvratili su čovjeka koji je radije podizao kuće na vrhovima kanjona. No na rijeku se uvijek upućivao zbog izvora vode, na pranje ili kupanje. Kozjim je stazama vodio svoje blago na pojilo i brst. Mnoge naše rijeke unutar kanjona taložile su male naplavne ravnice, meku, ravnu zemlju koja je u odnosu na beživotne litice kanjona prepuna života. Vrijedne su ruke iskoristile svaki pedalj te oaze, često zvane luke, zidovima ogradivši svoje posjede na krškim rijekama. Bilo kao livade, pašnjaci ili mala obradiva polja, donosila su obilje, ali zbog niskih obala sklone su plavljenju za visokih vodostaja.
O autoru
