Cretovi
Cretovi su posebna vodena staništa. Iako malog broja vrsta i male površine, u njima raste raste specifična vegetacija, dosta različita od ostatka vegetacije Hrvatske. Stoga na njima nalazimo neke od vrlo rijetkih vrsta u hrvatskoj flori.
Bez tih područja i vrlo specifičnih staništa, naš popis biljnih vrsta bio bi siromašniji. Na cretovima se i danas pronalaze nove biljne vrste za Hrvatsku. Na cretu Trsteniku zabilježene su dvije vrste nove za hrvatsku floru, Eriophorum vaginatum i Carex pulicaris.
To su vlažna staništa u kojima se organska, biljna tvar vrlo slabo razgrađuje jer je hladnije, tlo i biljke stalno su zasićeni vodom koja je često kisele reakcije, a istodobno nedostaje kisika. I same vrste koje dolaze teže se razgrađuju. Nastaju naslage tih biljaka, koje zovemo treset. Cretovi su staništa u kojima i trenutačno nastaje treset, dok se tresetištem smatra svaka površina prekrivena tresetom u sloju od najmanje 30 centimetara. Karakteristični su predstavnici cretova mahovi tresetari, vrste mahovina. Da bi preživjele u ovakvim uvjetima, evolucijom su razvile posebne prilagodbe na takve uvjete. Mahovi tresetari imaju i posebne prilagodbe na niske koncentracije mineralnih hranjivih tvari. Naime, atmosferska voda kojom se cretovi natapaju, u usporedbi s podzemnom vodom, siromašna je otopljenim tvarima i uglavnom niže pH vrijednosti, pa su i cretovi ovisni samo o njoj obično siromašni nutrijentima i kiseli.
Usto, mahovi tresetari aktivno zamjenjuju ione, odnosno u vodu ispuštaju kisele vodikove ione, pa cret postaje još kiseliji. Mahovi tresetari mogu uskladištiti mnogo vode, čak 15 ‒ 20 puta veću masu vode od mase svojega suhog tkiva. Tu vodu skladište između „listića“, ali i u posebno velikim mrtvim stanicama. Mahovi tresetari zapravo dodatno doprinose vlažnosti, anoksiji i usporavanju razgradnje, a time i nakupljanju treseta. Ova mahovina neprestano raste, dok njihovi donji dijelovi neprestano odumiru. Razlog je tomu što svjetlo zbog gustoće mahovine slabo dopire u dubinu, ponekad samo jedan centimetar. Ti odumrli dijelovi postaju dijelom treseta. Zbog njih se površina creta uzdiže iznad dosega mineralnih voda.
Pretpostavlja se da cretovi i tresetišta prekrivaju površinu od oko 4 milijuna km2, odnosno oko 3 % Zemljine kopnene površine. Zadnjih su desetljeća te površine uvelike smanjene zbog rudarenja treseta, ali i isušivanja radi poljoprivrede, šumarstva ili drugih aktivnosti. Finska je od 1950-ih izgubila 60 % svojih cretova uslijed melioracije za potrebe šumarstva. Najviše je cretova i tresetišta prisutno u Kanadi, Aljasci, Sjevernoj Europi i zapadnom dijelu Sibira, Jugoistočnoj Aziji i bazenu Amazone, gdje je oko 10 % površine prekriveno cretovima. Južnije u Europi, zbog toplije i suše klime, cretovi postaju manjima i rjeđima, ali prilično raznolikijima, dok su u sredozemnim državama vrlo rijetki.
U Hrvatskoj cretovi ne zauzimaju znatnije površine iako ih još uvijek nalazimo na više lokacija. Uglavnom su koncentrirani u Hrvatskom zagorju, u okolici Karlovca s Banijom, u Gorskom kotaru i na Velebitu. Nalaze se u vegetacijskom pojasu hrasta kitnjaka i običnoga graba (između 160 i 180 metara nad morem) ili u zoni bukve i jele (između 700 i 1200 metara nad morem).
Iako dijele mnoge karakteristike, cretovi mogu biti različiti, posebice kada se uzme u obzir da zauzimaju znatne površine u sjevernim krajevima Europe. U tim zemljama prevladava podjela cretova prema podrijetlu vode i količini hranjivih tvari. Ombrotrofni su cretovi nastali isključivo pod utjecajem atmosferske vode, dok su minerotrofni nastali pod utjecajem voda tla ili podzemnih voda. U sjevernoj se Americi ponajviše razvrstavaju po obliku naslaga treseta i terena na kojem se nalazi (hidromorfološka klasifikacija). U većem dijelu Srednje Europe, a tako i kod nas, cretovi se dijele po vrsti zajednice (fitocenološka klasifikacija). U praksi, u Hrvatskoj ih možemo ugrubo podijeliti na nadignute, prijelazne i ravne.
Nadignute cretove nalazimo po velikim površinama sjevernih krajeva, a najrasprostranjeniji su u Irskoj i Velikoj Britaniji. Natapa ih oborinska voda (stoga su ombrotrofni cretovi), koja dugo ostaje na tlu zbog nepropusne podloge i skladištenja u samim mahovinama. Glavnu masu čine razne vrste maha tresetara, a najviše im pogoduje oceanska klima s mnogo oborina. U Hrvatskoj je prisutan samo u cretu na Trsteniku u Gorskom kotaru. Uz mahovine, od biljaka je važna cretna suhoperka.
Prijelazni cretovi razvijaju se na kiseloj podlozi (acidofilni cretovi) pod pretežnim utjecajem podvirne vode. Uz razne cretne mahovine dolaze bijela šiljkica, uskolisna suhoperka, zvjezdasti i crni te drugi šaševi, močvarna crvotočina … Ovakvi cretovi rasprostranjeni su u hladnijim i vlažnijim područjima Zapadne i Sjeverozapadne Europe, a kod nas dosežu južnu granicu svojeg areala i predstavljaju reliktni borealni tip staništa. Nalazimo ih na malim površinama, u nekoliko biljnih zajednica, često samo na nekoliko kvadratnih metara, u mozaiku s drugim vlažnim staništima.
U Gorskom kotaru, kod mjesta Sungera, u vlažnoj šumi jele s rebračom nalazimo nekoliko depresija. Ondje se, uz tri vrste mahova tresetara, bijeli u sveopćem zelenilu veliki cvijet močvarnog zmijinca, jedino preostalo nalazište ove vrste u Hrvatskoj. U Hrvatskom zagorju očuvan je cret Dubravica, u kojem još cvate mesožderka okruglolisna rosika. Još jedino na Đon močvaru kod Blatuše, podno istočnih obronaka Petrove gore, raste cretna breza. To je najveći acidofilni cret u našoj zemlji, s dubinom treseta od gotovo pet metara. Na cretu raste vrlo rijetka i reliktna zajednica bijele šiljkice.
Ravne cretove nazivamo i bazofilnim zbog alkalne reakcije. Natapaju se vodom koja se procjeđuje s okolnih brda, a zadržava zbog nepropusne podloge. Ima ih još mjestimice u Gorskom kotaru, Lici, na Velebitu i na Dretulji u okolici Plaškoga. Nalazimo više zajednica ovog tipa creta, a dominiraju niski šaševi te ponekad smeđe mahovine. Dolaze i orhideje ‒ obična kruščika i obična baluška, crnkasta šiljevina te još jedna mesožderka ‒ tustica kukcolovka (Pinguicula vulgaris), suhoperka koja može činiti guste nasade.
U Hrvatskoj se, kao što vidimo, znatno smanjuju površine pod cretovima. Te su površine ostaci povijesti iz vremena kada je klima bila hladnija i vlažnija. Cretovi su nastali za topljenja ledenjaka, kada je mnogo udolina i depresija bilo vrlo vlažno. Istraživanja polena pokazala su da se na nekim cretovima treset počeo nakupljati na samom početku postglacijala (boreal, prije 9000 godina), na cretu kod Blatuše, na Trsteniku i Dubravici početkom atlanskog perioda (prije 5800 ‒ 3200 godina) te na cretu kod Fužina za subatlanskog perioda (od prije 2500 godina do danas). Moguće je da je treset na Trsteniku još stariji. Smatra se da je Ljubljansko barje u Sloveniji − veliko područje cretova, vlažnih travnjaka i šuma − bilo najvažnije središte odakle se ta vegetacija naselila i Hrvatsku.
Danas je klima toplija i sušnija. Tomu valja dodati i geološku podlogu koja nije u prvom redu ni idealna za cretove ‒ naš krš kroz koji voda brzo odlazi u podzemlje. Njihovo je vrijeme kod nas stoga prirodno prošlo, ali unatoč tomu preostajalo ih je na dosta mikrolokaliteta. Nažalost, kao i većina vlažnih staništa, postali su žrtvama civilizacije. Ljudi, kao što se to pokazalo u slučaju poplavnih područja naših rijeka, močvara, vlažnih i sezonski plavljenih krških polja, jednostavno ne trpe tu „močvaru“ i raznolikost. Čak i kad nije bilo potrebe za obradivim površinama, čovjek ih je nastojao isušiti. Takav je primjer s Trstenika. Iskopani su odvodni kanalići, uokolo sađena smreka. Cretne vrste ne podnose sjenu, a osim toga zarasta ih trava beskoljenka koja je predstavnik sušnijih uvjeta. To je najčešće sudbina i svih ostalih područja. Cret Banski Moravci spao je sa 2 hektara na nekoliko kvadratnih metara. Najugroženiji je upravo cret kod Trstenika, naš jedini pravi ombrotrofni cret. Svi su acidofilni cretovi ugroženi prirodnim starenjem i sušenjem te ljudskom djelatnošću. Tek su u nešto boljem položaju bazofilni cretovi.
Cretovi su i žrtve hidrotehničkih projekata, pregrađivanja rijeka, zatrpavanja… U Gorskom kotaru nekoliko ih je potopljeno hidroakumulacijama, npr. dolina Lepenice i Fužinke. Problem bi mogle biti i klimatske promjene, s promjenom režima sušnih i kišnih razdoblja. Nestaju stoga i cretne biljne vrste, i inače rijetke u Hrvatskoj. Tako se danas nestalima iz hrvatske flore smatraju npr. Eriophorum gracile, Vaccinium uliginosum, Viola palustris, Sedum villosum, Primula farinosa i Carex limosa.
Iako su i priroda i čovjek “protiv” hrvatskih cretova, ipak možemo sačuvati ova vrlo vrijedna područja. Cret Dubravica gotovo je zamro početkom tisućljeća, no krenulo se u organizirano oživljavanje. Uklonjeni su mrtvi slojevi biljaka, mjestimice snižena razina tla i preseljen je mah tresetar. Uklonjene su beskoljenka i crna joha koje su zasjenile cretne vrste. To je vrlo brzo rezultiralo oživljavanjem creta, širenjem mahovine, dok je rosika udvostručila populaciju. Da bismo i dalje očuvali područja, potrebna je košnja i održavanje. No Dubravica je postala zaštitni znak područja i turističko i edukativno odredište. To je recept za ostale cretove.
O autoru
