Judino uho (Auricularia auricula-judae) – jestiva gljiva neobičnog izgleda koja raste na bazgi, koristi se u azijskoj kuhinji i tradicionalnoj medicini.
Judino uho (Auricularia auricula-judae) je gljiva prepoznatljiva po svom neobičnom obliku koji podsjeća na ljudsko uho. Raste na starim stablima bazge i drugih bjelogoričnih vrsta, a cijenjena je u kulinarstvu, osobito u azijskoj kuhinji. Osim što se koristi u juhama i prženim jelima, poznata je i po ljekovitom djelovanju u tradicionalnoj medicini.
Kako izgleda Judino uho?
Judino uho zaista opravdava svoje ime – plodišta su tanka, valovita i oblikom podsjećaju na uho koje se priljubilo uz koru drveta. Mogu biti mala od tek jednog centimetra, ali i prava “ušesa” široka do 15 cm. Površina je lagano baršunasta, a boja varira od smeđe i maslinasto-smeđe do ljubičasto-sive, ovisno o vlažnosti i starosti gljive.
Pričvršćuje se na drvo pomoću sitne, gotovo neprimjetne peteljke, pa izgleda kao da raste izravno iz kore.
Meso je u mladosti mekano, prozirno i želatinozno, gotovo poput gumenih bombona. Kada se osuši, postaje lomljivo i krhko, ali čim ponovno upije vlagu, vraća se u svoj želatinozni oblik. Okus je blag, gotovo neutralan, a miris slab, tek ponekad podsjeća na vlažnu zemlju ili plijesan.
Jedna od zanimljivosti je i njezina otpornost na sušu – dok se mnoge gljive osuše i nestanu, Judino uho može se sasvim osušiti i zatim oživjeti čim padne kiša. Upravo ta sposobnost preživljavanja čini je jedinstvenom u svijetu gljiva.
Na prvi pogled može podsjetiti na vrbinu drhtalicu (Exidia recisa), no ona gotovo uvijek raste na vrbi i njezina površina nije žilasto naborana, nego više saćastog izgleda. Upravo taj detalj pomaže u razlikovanju ovih srodnih želatinoznih gljiva.
Stanište i rasprostranjenost
Judino uho najčešće raste na starim stablima bazge (Sambucus nigra), ali ga se može pronaći i na bukvi, javoru, brezi ili orahu. Vrlo rijetko se pojavljuje i na crnogoričnom drveću, poput smreke ili jele. Gljiva se ponaša kao parazit ili saprofit, pri čemu razgrađuje drvo i uzrokuje bijelu trulež.
Obično raste u brojnim skupinama, s jednim plodištem uz drugo, pa se može naići na cijele “nakite” ovih gljiva na deblima i granama. Posebnost Judinog uha je da se može pojaviti tijekom cijele godine, no najčešće plodonosi od kolovoza do ožujka, uključujući i zimu te rano proljeće, kada je većina drugih gljiva odsutna. Nakon kiše i u vlažnim razdobljima osobito je uočljivo, jer se osušenim plodištima brzo vraća želatinozna struktura.
Rasprostranjeno je u cijeloj Europi i Aziji, a u Hrvatskoj ga se može pronaći gotovo svugdje gdje raste bazga i drugo bjelogorično drveće.
Zanimljivost
Za razliku od većine gljiva koje nestaju s dolaskom hladnoće, Judino uho može se pronaći i usred zime. Njegovo želatinozno meso ne smrzava se lako, a čak i ako se osuši ili lagano zaledI, s prvom odmrznutom vlagom ponovno oživi. Zbog toga je ova gljiva jedno od rijetkih živopisnih plodišta koje možemo vidjeti na golim zimskim granama, kada priroda izgleda uspavana.
Jestivost i primjena u kuhinji
Iako nema snažan okus, Judino uho je jestiva i vrlo cijenjena gljiva, osobito u azijskoj kuhinji gdje je poznata kao “wood ear mushroom”. Najviše se koristi zbog svoje posebne teksture – meso je elastično, želatinozno i blago hrskavo, što jelima daje jedinstven doživljaj. Gljiva se može i dehidrirati, pri čemu postaje tvrda i lomljiva. Prije upotrebe dovoljno ju je nakratko namočiti u vodi, nakon čega ponovno omekša i poprimi svoju karakterističnu strukturu. Upravo ta sposobnost obnavljanja čini je vrlo praktičnom namirnicom, jer se može dugo čuvati i koristiti po potrebi.
Dodaje se u juhe, variva, proljetne rolice i pržena jela, a osobito je popularna u kineskoj i japanskoj kuhinji. U tim se tradicijama ne cijeni zbog arome, već zbog toga kako “upija” okuse začina i umaka, pa se lijepo sljubljuje s povrćem, mesom i rezancima.
Zanimljivo je da se u kulinarstvu često ističe i njezina dostupnost tijekom zime – dok drugih gljiva nema, Judino uho može se brati čak i po snijegu, pa je u prošlosti bilo dragocjen dodatak prehrani u hladnim mjesecima.
Osim kulinarske, ova gljiva ima i dugu tradiciju u narodnoj medicini – u Kini se koristi već stoljećima, ponajprije za poboljšanje cirkulacije i zdravlje dišnog sustava. Moderna istraživanja otkrivaju da sadrži i antioksidanse te tvari koje mogu imati blagotvoran učinak na organizam.
Ljekovita svojstva
Judino uho nije samo zanimljiva kulinarska gljiva, nego i pravi prirodni ljekoviti resurs. U tradicionalnoj kineskoj medicini stoljećima se koristila za poboljšanje cirkulacije, čišćenje krvi i jačanje dišnog sustava, a suvremena istraživanja potvrđuju mnoge od tih svojstava.
Znanstvena su istraživanja pokazala da ova gljiva sadrži bioaktivne tvari s izrazitim antikancerogenim, protuupalnim, antibakterijskim i antikoagulantnim djelovanjem. Polisaharidi iz Judinog uha dokazano pomažu u smanjivanju zgrušavanja krvi, regulaciji lipidnog metabolizma i ublažavanju posljedica pretilosti uzrokovane visokokaloričnom prehranom. Također se navodi da mogu pomoći u zacjeljivanju rana na koži, a postoje i tvrdnje da je gljiva sposobna rastvoriti kamence u žučnom mjehuru i bubrezima.
Kao dodatak prehrani koristi se u obliku sušenih gljiva ili praha, a za blagotvorno djelovanje često je dovoljan tek prstohvat ili pola žličice praha dnevno. U znanstvenim radovima dokumentirani su brojni učinci:
- Antikancerogeno djelovanje – inhibira rast određenih tumorskih stanica.
- Protuupalno djelovanje – smanjuje upalne procese u stanicama.
- Antibakterijsko djelovanje – djeluje protiv određenih bakterijskih sojeva.
- Antikoagulantno djelovanje – sprečava zgrušavanje krvi, čime pomaže zdravlju krvnih žila.
- Hipolipidemijski učinak – smanjuje razinu masnoća u krvi i pomaže kod metaboličkog sindroma.
- Regenerativni učinak – polisaharidi pomažu kod obnavljanja kože i zacjeljivanja rana.
Ovakva bogata kombinacija učinila je Judino uho jednom od najistraživanijih jestivih gljiva današnjice – spojem hrane i lijeka koji se s pravom ubraja u funkcionalne namirnice budućnosti.
Zanimljivost o imenu
Naziv “Judino uho” potječe iz europskih legendi. Prema priči, Juda Iskariotski objesio se o drvo bazge nakon izdaje, a gljiva koja raste na tom drvetu dobila je ime po njemu.
O autoru
