Medena puza (Armillaria mellea) – jestiva gljiva naših šuma. Prepoznajte izgled, stanište, rizike i ekološku ulogu.
Medena puza (Armillaria mellea) spada u najpoznatije jesenske gljive u šumama Europe i Hrvatske. Njeno ime dolazi od medeno-žute boje klobuka, dok naziv puza potječe od načina rasta – u velikim skupinama koje se poput tepiha protežu po panjevima i korijenju drveća.
Saznajte više o biologiji gljiva, otrovnim vrstama te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda medena puza?
Klobuk medene puze obično doseže promjer od 3 do 15 cm, a u povoljnim uvjetima može narasti i nešto veći. U mladosti je poluloptast i mesnat, s rubovima koji su lagano podvijeni prema unutra, što mu daje prepoznatljiv „zatvoren“ izgled. Kako gljiva sazrijeva, klobuk se postupno izravnava i širi, a u središtu često ostaje blago udubljen. Površina mu je žuto-smeđa do medeno-žuta, ovisno o dobi i staništu, a prekrivena je sitnim tamnosmeđim ljuskicama, osobito izraženima u središtu klobuka. Rubovi su glatki, ponekad svjetliji i prozirniji kada je gljiva vlažna.
Listići su u početku gusti i bijeli, kasnije postaju kremasti ili žućkasti, a kod starijih primjeraka poprimaju smećkaste tonove. Često se lagano spuštaju niz stručak, što je još jedna karakteristika koja pomaže u prepoznavanju vrste.
Stručak je tanak, vlaknast i elastičan, dugačak od 5 do 15 cm, često zakrivljen i proširen pri dnu. Njegova najupečatljivija značajka je prsten (annulus) – ostatak vela koji kod mladih primjeraka izgleda mesnato i jasno odijeljen, dok se kod starijih gljiva može stanjiti i djelomično nestati.
Meso je bijelo, čvrsto i vlaknasto, osobito u stručku, dok je u klobuku mekše i sočnije. Nema osobito jak miris, ali podsjeća na klasičan „miris šumske gljive“. Okus je neutralan, ponekad blago gorak kod sirovih primjeraka, što je još jedan razlog zašto se preporučuje duže kuhanje prije konzumacije.
Slične vrste su aromatična panjevčica (Kuehneromyces mutabilis) koja ima slabiji vjenčić i listiće oker boje, te prava sumporača (Hypholoma fasciculare), koja ima zelenkasto-plave listiće, sumporaste je boje i nema vjenčića.
Gdje raste?
Medena puza je gljiva koja se pojavljuje i kao parazit i kao saprotrof. Najčešće raste u busenastim nakupinama na panjevima i korijenju listopadnog drveća – posebice bukve, hrasta, kestena i graba – no može se naći i na crnogorici. Ponekad djeluje kao da raste izravno iz tla, ali to je obično prividno, jer plodišta zapravo izbijaju iz podzemnih drvnih ostataka pomiješanih sa zemljom.
Javlja se od ljeta do kasne jeseni, a u povoljnim godinama i do zime, najčešće u velikim skupinama koje mogu prekriti čitave panjeve ili obuhvatiti debla stabala. Kao saprofit razgrađuje krupne drvne ostatke, dok kao parazit može napasti živa stabla, pri čemu uzrokuje bijelu trulež drva, ozbiljnu bolest šuma koja dovodi do propadanja stabala.
Jestivost i oprez
Iako se u mnogim krajevima smatra jestivom gljivom dobre kvalitete, ali nakon dužeg kuhanja i termičke obrade, medena puza izaziva brojne rasprave. Neki ljudi je dobro podnose, dok kod drugih može izazvati probavne smetnje poput mučnine, proljeva i povraćanja.
Zbog toga se ubraja u tzv. uvjetno jestive gljive – sigurna je samo za one koji je dobro podnose i tek nakon barem 20 minuta kuhanja. Kod ljudi osjetljivih na gljive može izazvati simptome slične gripi, stoga se preporučuje izbjegavati je ako je nikad niste probali.
Za pripremu se koristi samo klobuk.
Ljekovitost medene puze
Osim što je poznata po svojoj jestivosti i ulozi u šumi, medena puza sadrži polisaharide koji imaju povoljna djelovanja na ljudsko zdravlje. Istraživanja su pokazala da djeluju antioksidativno, pomažu kod regulacije šećera u krvi, imaju antipretilno djelovanje te štite jetru i bubrege.
Iz gljive je izoliran i spoj armillarikin, koji pokazuje citotoksično djelovanje na stanice raka, a zbog toga se danas intenzivno istražuje njegov mogući antitumorski učinak.
Medena puza tako nije samo jesenska gljiva naših šuma, nego i potencijalno vrijedan prirodni izvor ljekovitih tvari.
Zaključak
Medena puza (Armillaria mellea) je dvojaka gljiva – u kulinarstvu je cijenjena, ali zahtijeva poseban oprez. U prirodi je razlagač, razgrađuje mrtvo drvo, te obnavlja šumski ekosustav. Njena masovna pojava u jesen podsjeća nas na dinamičnu ravnotežu života i smrti u šumi.
O autoru
