Čupava grmača (Desarmillaria tabescens) raste u busenima na panjevima. Saznajte izgled, stanište, jestivost i ekološku ulogu ove gljive.
Čupava grmača (Desarmillaria tabescens) , u narodu jednostavno poznata i kao grmača, zanimljiva je gljiva koja raste u velikim busenima (grmovima) na panjevima, korijenju i oko baza stabala. Pripada rodu Desarmillaria, koji se nekoć ubrajao u poznatije medonosnice (Armillaria), ali je kasnijim istraživanjima izdvojen kao zaseban rod.
Saznajte više o biologiji gljiva, otrovnim vrstama te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda čupava grmača?
Čupava grmača lako se prepoznaje po svom grmovitom načinu rasta – plodišta se pojavljuju u gustim busenima od nekoliko desetaka primjeraka. Klobuci su u početku poluloptasti i sitni, ali kako gljiva sazrijeva, oni se izravnavaju i poprimaju oblik plitke lepeze ili tanjurića. Površina im je vlaknasta i često djeluje čupavo, što je ovoj vrsti i donijelo ime. Boja varira od svijetlosmeđe do žućkastosmeđe, s nijansama koje ovise o starosti i mjestu rasta. Listići su isprva bijeli, kasnije žućkasti ili blago smeđi, a odlikuju se gustoćom i tankom građom.
Stručak je tanak, vlaknast i bez prstena, što je vrlo važna značajka jer mnoge srodne vrste medonosnica imaju izražen vjenčić. Meso je svijetlo i elastično, s blagim mirisom i okusom koji nije posebno izražen.
Gdje raste grmača?
Čupava grmača raste u jesen, najčešće od rujna do studenog, i to u zbijenim busenima od više desetaka klobuka. Ova se gljiva najčešće pojavljuje u jesenskim mjesecima, od rujna do studenog, a najradije raste na panjevima, korijenju i u podnožju listača poput hrasta, bukve i kestena. Povremeno se može naći i na crnogorici, ali mnogo rjeđe. Karakteristično je da uvijek raste u velikim skupinama, pa se cijeli panj može činiti prekriven desecima malih klobuka.
U Hrvatskoj je rasprostranjena prvenstveno u kontinentalnim šumama, dok je u priobalju rjeđa, ali ipak prisutna na pogodnim lokalitetima. Zbog svoga načina života, često se pojavljuje na mjestima gdje šuma prolazi kroz promjene – na starim panjevima, oborenim stablima ili rubovima šumskih putova.
Ekološka uloga
Čupava grmača zauzima zanimljivo i pomalo dvosmisleno mjesto u šumskim ekosustavima. S jedne strane djeluje kao parazit – njezine hife prodiru u živo drvo, šireći se kroz koru i dublje u tkivo, gdje uzrokuju bijelu trulež. Time postupno slabi domaćina, što može dovesti do njegova odumiranja. Zbog toga se često promatra kao štetnik u šumarstvu i voćarstvu, jer može napasti čitave skupine stabala, osobito u nasadima hrasta, kestena ili bukve.
S druge strane, kada stablo napokon ugine, grmača prelazi u drugu ulogu – postaje saprofit, razlagač mrtve organske tvari. Tada ima ključnu ekološku funkciju jer razgrađuje drvo i oslobađa hranjive tvari natrag u tlo. Na taj način sudjeluje u kruženju tvari i održavanju zdravlja šumskog ekosustava. Upravo ta dvostruka priroda, istodobno parazitska i saprofitska, čini čupavu grmaču zanimljivim primjerom kako su gljive istovremeno izazov i prijetnja za šumske kulture, ali i neizostavan element prirodne ravnoteže.
Jestivost
Čupava grmača u nekim se krajevima smatra jestivom gljivom dobre kvalitete, a okusom i uporabom često se uspoređuje s poznatijom medenoj puzi (Armillaria mellea). Ipak, da bi bila sigurna za jelo, potrebno ju je uvijek dobro termički obraditi, jer sirova može izazvati probavne tegobe. Meso joj je čvrsto i vlaknasto, pa zahtijeva dulju pripremu od većine drugih šumskih gljiva.
Dugo vremena se smatralo da su sve vrste puza općenito jestive kada su dobro kuhane. Međutim, kod puzica koje rastu na drvu, u literaturi i među beračima postoje sumnje, budući da su neki slučajevi trovanja povezani upravo s njihovom konzumacijom. Danas se pretpostavlja da se ti slučajevi ne odnose na univerzalnu reakciju, nego na osjetljivost manjeg broja ljudi koji ne podnose ove gljive. Kod takvih osoba može doći do ozbiljnijih simptoma nalik gripi – povišene temperature, alergijskih reakcija, proljeva ili drugih gastrointestinalnih tegoba.
Unatoč tim rijetkim reakcijama, čupava grmača se u pravilu i dalje smatra dobrom jestivom gljivom. Smrtni slučajevi ili trajna oštećenja organa do danas nisu zabilježeni. Iskusni berači ponekad koriste metodu provjere okusa – komadić se žvače oko minute bez gutanja, a na bočnim stranama jezika može se osjetiti karakterističan kiselo-sapunasti okus.
Važno je napomenuti da ova vrsta nije pogodna za sušenje, a zbog svoje relativne rijetkosti u prirodi, većina gljivara savjetuje da se s berbom bude suzdržan. Stoga, iako ju je moguće konzumirati, s čupavom grmačom najbolje je postupati s dozom opreza i poštovanja prema prirodi.
Posebnosti koje olakšavaju prepoznavanje
Najvažniji znak po kojemu se čupava grmača razlikuje od drugih vrsta medonosnica jest izostanak prstena na stručku. Taj vjenčić, koji kod ostalih vrsta ostaje kao ostatak ovoja, kod grmače potpuno nedostaje, što je čini lako prepoznatljivom. Uz to, uvijek raste u zbijenim busenima i rijetko se pojavljuje pojedinačno, a čupava površina klobuka i tanak, vlaknast stručak dodatno pridonose njezinoj prepoznatljivosti.
Slična je jestivoj medenoj puzi (Armillaria mellea), koja za razliku od nje uvijek ima izražen vjenčić na stručku, robusnija je i kompaktnija, te veća rastom. Zbog rasta u busenima i boje klobuka, grmača može podsjetiti i na jestivu gljivu aromatičnu panjevčicu (Kuehneromyces mutabilis), no ta vrsta raste u višim planinskim predjelima, uglavnom na panjevima bukve, te na stručku nosi slabašan vjenčić.
Važno je istaknuti da ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama, što čupavu grmaču čini sigurnijom za prepoznavanje od mnogih drugih vrsta koje rastu na panjevima.
👉 Zaključak: Čupava grmača je gljiva koja plijeni pažnju svojim „čupavim“ izgledom i bujnim rastom u busenima. Iako je jestiva, nije naročito tražena, ali ima važnu ekološku ulogu u šumskim ekosustavima Hrvatske.
O autoru
