Iskopavanje šljunka iz rijeka produbljuje korito, snižava podzemne vode i uništava staništa. Posljedice osjećaju i priroda i ljudi.
Kad se spomene iskopavanje šljunka iz rijeka, to se često prikazuje kao tehnički zahvat ili kao “čišćenje korita”. Ali rijeka nije građevinski rov iz kojeg se može nekažnjeno uzimati materijal. To je jako čest na rijeci Dravi koju ćemo uzeti kao primjer.
Drava je živ sustav koji ovisi o ravnoteži vode, sedimenta, obala, sprudova, rukavaca i podzemnih voda. Upravo su na donjoj Dravi znanstveni radovi, među njima i oni cijenjenog hrvatskog znanstvenika prof. Ognjena Bonaccija (prof. emer. dr. sc. Ognjen Bonacci s Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.), pokazali da su ljudski zahvati snažno promijenili prirodno ponašanje rijeke. WWF pritom upozorava da dodatno iskopavanje šljunka dolazi u trenutku kada Dravi već ozbiljno nedostaje sediment koji bi prirodno trebao putovati nizvodno.
Rijeka ne nosi šljunak bez razloga
Šljunak u riječnom koritu nije beskoristan višak. On je dio prirodne dinamike rijeke. Od njega nastaju sprudovi, plitki dijelovi toka, riječna proširenja i mnoga druga staništa važna za ribe, ptice i beskralješnjake. U slučaju Drave taj je sediment posebno važan jer je riječ o rijeci čiji su prirodni oblici i staništa već desetljećima pod pritiskom regulacija, brana i vađenja materijala. Bonaccijevi i povezani radovi o donjoj Dravi upravo zato govore o promjeni sedimentnog režima, a ne samo o pojedinačnom zahvatu.
Drava je ostala bez velikog dijela sedimenta
Jedan od ključnih problema je to što do donje Drave danas dolazi mnogo manje sedimenta nego nekad. Prema WWF-u, postojeće brane na Dravi u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj zaustavljaju više od 80 % sedimenta koji bi prirodno trebao putovati nizvodno. Znanstveni rad o donjoj Dravi iz 2019. pokazuje da je došlo do naglog smanjenja koncentracije suspendiranog sedimenta od 1980-ih, a na postaji Botovo procijenjen je pad godišnjeg pronosa suspendiranog sedimenta od oko 65 % između ranijeg i novijeg razdoblja promatranja. To znači da rijeka prima manje materijala, a istodobno joj se dio onoga što je preostalo dodatno oduzima.
Koliko sedimenta zapravo nedostaje Dravi?
To nije mali manjak, nego ozbiljan gubitak materijala koji se na donjoj Dravi mjeri u stotinama tisuća do više od milijun tona godišnje. Na postaji Botovo godišnji pronos suspendiranog sedimenta pao je s oko 0,922 milijuna tona na oko 0,323 milijuna tona, što je pad od oko 65 %, dok je na postaji Donji Miholjac pao s oko 1,383 milijuna tona na oko 0,263 milijuna tona, odnosno za oko 81 %. To znači da danas Dravom prolazi golemo manje sedimenta nego prije, pa rijeka teže stvara i obnavlja sprudove, plićake i druga prirodna staništa. Na težinu tog problema upućuju i radovi te projekti povezani s prof. Helmutom Habersackom, voditeljem Instituta za hidrotehniku i istraživanje rijeka na BOKU University u Beču, koji na primjerima iz Austrije, osobito s gornje Drave, pokazuju da manjak sedimenta vodi prema produbljivanju korita, gubitku šljunčanih sprudova i potrebi za skupim obnovama riječnog sustava. U jednom dijelu gornje Drave zabilježeno je produbljivanje korita od oko 0,61 metar, a drugdje i oko 3 metra, dok je između 1970. i 1991. na jednom sektoru izvađeno oko 332.200 m³ sedimenta. Drugim riječima, Dravi danas ne nedostaje “malo šljunka”, nego toliko mnogo sedimenta da svako dodatno vađenje iz korita dolazi na već ozbiljno osiromašen riječni sustav.
Kad se šljunak vadi, korito se produbljuje
To možda zvuči apstraktno, ali posljedica je vrlo konkretna: rijeka počinje urezivati vlastito dno. Ako iz korita uzimate šljunak, a novi sediment ne dolazi u dovoljnoj količini, vodotok postaje dublji i nestabilniji. Bonacci i Oskoruš u radu o donjoj Dravi upozoravaju da su promjene u režimu vode i nanosa povezane s ozbiljnim posljedicama nizvodno, upravo zato što su brane i akumulacije promijenile prirodni transport materijala. WWF to prevodi na jednostavan jezik: kad se sediment uklanja iz sustava koji ga već ima premalo, rijeka se dodatno produbljuje i gubi svoju prirodnu ravnotežu.
Pad podzemnih voda ne vidi se odmah, ali ga krajolik osjeti
Jedna od najopasnijih posljedica produbljivanja korita je snižavanje razine podzemne vode. Rijeka i podzemna voda nisu odvojeni svjetovi. Kada se korito usiječe dublje, mijenja se i odnos vode u okolnom prostoru. WWF upozorava da takvi procesi mogu dovesti do isušivanja okolnih staništa, slabljenja poplavnih šuma i problema za bunare i poljoprivredu. Zato iskopavanje šljunka nije samo problem “u rijeci”, nego i u cijelom krajoliku uz rijeku.
Nestaju sprudovi, plićaci i staništa
Kad nestaje šljunak, ne nestaje samo kamenje. Nestaju i riječni oblici koji ovise o njemu. Sprudovi i šljunčani otoci važni su za mriještenje riba, za hranjenje i gniježđenje ptica te za ukupnu raznolikost riječnog prostora. WWF izričito navodi da je vađenje šljunka iz rijeke i njezinih obala vrlo destruktivno jer uzrokuje izravan gubitak šljunčanih sprudova i otoka, a oni su dragocjena staništa i mjesta mrijesta za ribe. Kad takvi dijelovi nestanu, rijeka postaje jednostavnija, siromašnija i manje otporna.
To nije loše samo za prirodu nego i za ljude
Zdrava rijeka nije važna samo zbog biljaka i životinja. Ona pomaže zadržavati vodu u krajoliku, podržava plodnost tla, ublažava ekstremne hidrološke promjene i čuva kvalitetu prostora za život. Ako se Drava pretvori u dublji i hidromorfološki osiromašen kanal, gubi se dio tih funkcija. Zato problem vađenja šljunka nije samo ekološko pitanje, nego i pitanje dugoročne sigurnosti vode, tla i krajolika. Upravo zato se u stručnim i zaštitarskim dokumentima Drava promatra kao sustav koji treba obnovu i pažljivo upravljanje, a ne dodatno iscrpljivanje.
Zašto je Drava posebno osjetljiva
Drava je jedna od najvrjednijih europskih rijeka i dio je šireg riječnog prostora koji se često naziva Europska Amazona. No istodobno je i rijeka s dugom poviješću regulacija, brana i promjena u transportu sedimenta. Zato svaki novi zahvat, posebno vađenje šljunka, dolazi na već oslabljeni sustav.
Radovi povezani s Bonaccijem jasno pokazuju da su se promjene u režimu vode i sedimenta na donjoj Dravi događale desetljećima, a WWF upozorava da se takvu rijeku ne može tretirati kao neiscrpan izvor materijala.
Nije svako “čišćenje korita” zaštita od poplava
U javnosti se često može čuti da nečišćenje korita uzrokuje ili povećava opasnost od poplava. To lokalno može biti točno, osobito u naseljima, kod mostova, suženja, propusta ili na mjestima gdje se nakupljeno drvo i nanos mogu ponašati kao svojevrsni “čep” i usporiti protok vode.
No za većinu riječnog toka takva je tvrdnja previše pojednostavljena, a često i pogrešna. Velike rijeke prirodno prenose sediment, granje i drvo te se stalno mijenjaju. Problem poplava najčešće nije u tome što rijeka nije “očišćena”, nego u tome što joj je oduzet prostor, što su poplavne ravnice odsječene nasipima, a voda se nastoji što brže provesti nizvodno umjesto da se privremeno razlije i zadrži ondje gdje za to ima mjesta.
Zato se danas sve više naglašavaju moderne i ekološki prihvatljivije mjere obrane od poplava. Među njima su vraćanje prostora rijeci, obnova i očuvanje poplavnih ravnica, ponovno povezivanje rijeke sa starim rukavcima i močvarnim područjima, zadržavanje vode u krajoliku kroz prirodne retencije, te ciljano jačanje ili pomicanje nasipa ondje gdje je to potrebno za zaštitu ljudi i naselja. Više o prirodnijim pristupima obrani od poplava pročitajte ovdje.
Drugim riječima, učinkovita obrana od poplava ne znači nužno da korito treba stalno produbljivati i “čistiti”, nego da rijeci treba omogućiti da sigurnije rasporedi višak vode, uz što manje štete za ljude, a uz što više očuvane prirodne dinamike.
Što nam znanost zapravo poručuje
Iako su Bonaccijevi radovi stručni, njihova je poruka vrlo jasna: kad čovjek promijeni prirodni režim vode i sedimenta, rijeka to “pamti” desetljećima. Posljedice se ne vide uvijek odmah, ali se nakupljaju kroz vrijeme — u koritu, na obalama, u podzemnim vodama i u živom svijetu vezanom uz rijeku. Popularno rečeno, rijeka izgubi svoju snagu da sama oblikuje i obnavlja vlastiti prostor. A kad se to dogodi na Dravi, ne gubimo samo dio šljunka, nego i dio prirodne logike jedne velike nizinske rijeke. Ovakvo čitanje dobro se naslanja i na Bonaccijeve radove o promjenama režima vode i suspendiranog sedimenta te na noviji pregled sedimentnog režima donje Drave.
Zaključak
Iskopavanje šljunka iz Drave nije sitan zahvat bez posljedica. Ono može ubrzati produbljivanje korita, pridonijeti snižavanju podzemnih voda, osiromašiti staništa i dodatno oslabiti rijeku kojoj sediment već ozbiljno nedostaje. Upravo zato je važno o toj temi govoriti jasno: Drava nije skladište građevinskog materijala, nego živi riječki sustav. A kad iz takvog sustava uzmemo previše, posljedice prije ili kasnije osjete i priroda i ljudi.
O autoru
