Crvenkasta hladetina (Guepinia helvelloides) je želatinozna, jarko narančasta gljiva koja se može jesti i sirova. Raste u šumama ljeta i jeseni, bez otrovnih dvojnika.
Crvenkasta hladetina (Guepinia helvelloides, stari naziv Tremiscus helvelloides) jedna je od onih gljiva koje izgledom zbunjuju svakoga tko ih prvi put vidi – nalik je na komad prozirnog želea ili mali narančasti cvijet koji izranja iz vlažnog tla. Njezina želatinozna, gumasta struktura i intenzivna boja čine je jednom od najljepših i najoriginalnijih gljiva naših šuma.
Iako djeluje krhko i neuobičajeno, ova je vrsta jestiva, pa čak i sirova, što ju čini zanimljivom i u kulinarstvu, osobito u desertima i salatama.
Saznajte više o biologiji gljiva te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda crvenkasta hladetina?
Plodno tijelo crvenkaste hladetine široko je 2–12 cm, a kod starijih primjeraka može doseći i do 18 cm. Po građi je elastično, želatinozno i gumasto, pa podsjeća na komad meke gume ili želea koji se na suncu lagano presijava. Oblikom tvori rastrgan lijevak čiji se rubovi uvijaju, razdvajaju i preklapaju, stvarajući nepravilne, gotovo cvjetne oblike.
Boja se mijenja ovisno o starosti i vlazi – u mladosti je svijetlonarančasta do ružičasta, dok s vremenom prelazi u tamnonarančaste ili tamnocrvene tonove, ponekad gotovo prozirne poput jantara. Rubovi su tanki, valoviti i oštri, a vanjska (himenijalna) površina u početku je ružičasto-ljubičasta i baršunasto pahuljasta, da bi u zrelosti postala glatka i svijetla, gotovo bjelkasta.
Stručak je tanak, često jedva odvojen od plodnog tijela, 5–10 (ponekad do 13 cm) visok, crvenkasto-narančast, a pri dnu blijed ili bjelkast. U unutrašnjosti je hrskavičast i čvrst, a otrusina spora bijela, što dodatno svjedoči o njezinoj bezopasnosti i jestivosti.
Meso je želatinozno, elastično i prozirno, u nijansama svijetlonarančaste do svijetlocrvene. Kada se prereže, lako se savija i treperi poput želea, a pri sušenju gubi boju i postaje žućkasto. Miris je blag i ugodan, podsjeća na svježe gljive, dok je okus neutralan, lagano slatkast, što ovu vrstu čini zanimljivom za eksperimentalnu kuhinju i deserterske kombinacije.
Gdje raste crvenkasta hladetina?
Crvenkasta hladetina najčešće se pojavljuje ljeti i u jesen, od lipnja do studenoga, kada su šume bogate vlagom i razgrađenim drvom. Raste skupno i busenasto, često u većim nakupinama koje se poput narančastih valova prelijevaju po trulim panjevima i drvenim ostacima.
Najčešće ju nalazimo u crnogoričnim i miješanim šumama, osobito u područjima gdje dominiraju jela, smreka i bor, no može se javiti i u blizini bukve. Voli vlažna, sjenovita i humusna tla, a posebno vapnenasto tlo, na kojem njezina boja dolazi do punog izražaja.
Zanimljivo je da se ponekad čini kao da raste izravno iz zemlje, no zapravo se hrani skrivenim drvnim ostacima ispod površine – pravim „skrivenim blagom“ šumskog tla. Zbog te osobine često se opisuje kao saprofitna vrsta, što znači da razgrađuje mrtvo drvo i tako sudjeluje u obnovi šumskog ekosustava.
Jestivost i primjena
Crvenkasta hladetina je jestiva gljiva osrednje kvalitete, ali izuzetno neobična i zanimljiva zbog svoje želatinozne teksture i privlačne boje. Za razliku od većine gljiva, njezino se želatinozno meso može jesti sirovo, što je prava rijetkost u svijetu gljiva.
U svježem obliku, narezana na tanke komadiće i pomiješana sa šećerom i rumom, poprima blago voćni okus i teksturu sličnu želeu od šumskog voća – zanimljiv dodatak desertima, voćnim salatama ili slatkim preljevima.
Kuhana, zadržava elastičnost i sjaj, zbog čega se često koristi u hladnim salatama, uz ribu ili povrće, a može poslužiti i kao jestivi ukras koji jelu daje boju i neobičnu teksturu. U nekim zemljama se suši i dodaje juhama ili umacima, gdje služi kao zgušnjivač i vizualni kontrast drugim sastojcima.
Zbog svojeg neobičnog izgleda, blagog mirisa i potpuno bezopasne prirode, crvenkasta hladetina često se cijeni više kao znatiželjan i dekorativan dodatak jelima, nego kao gljiva za klasičnu kulinarsku upotrebu.
🔍 Slične vrste
Najviše podsjeća na bijelu ledenku (Pseudohydnum gelatinosu), također jestivu vrstu koja je bijele do smećkaste boje i ima šiljasti himenij. No, nema opasnosti od zamjene s otrovnim vrstama, što čini crvenkastu hladetinu sigurnim izborom za gljivare i znatiželjnike koji vole neobične šumske nalaze.
Želite li u šumi pronaći gljivu koja izgleda poput slatkiša, crvenkasta hladetina bit će jedno od najzanimljivijih otkrića – i za oko, i za nepce.
O autoru
