Zelena pupavka (Amanita phalloides) – najsmrtonosnija gljiva u Hrvatskoj. Kako je prepoznati, gdje raste i zašto je toliko opasna?
Zelena pupavka (Amanita phalloides) jedna je od najopasnijih gljiva na svijetu, a ujedno i najčešći uzročnik smrtonosnih trovanja u Hrvatskoj. Iako na prvi pogled izgleda bezazleno, pa čak i jestivo, sadrži amatoksine – spojeve koji uništavaju jetru i bubrege. Upravo zato se smatra najopasnijom gljivom Europe.
Saznajte više o biologiji gljiva, otrovnim vrstama te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda zelena pupavka?
Zelena pupavka ima vrlo prepoznatljiv, ali varljiv izgled zbog kojeg se lako može zamijeniti s jestivim gljivama. Njezin klobuk obično doseže promjer od 5 do 15 centimetara, a boja varira od zelenkasto-maslinaste do žućkastosmeđe. Rubovi su često svjetliji, a površina klobuka može biti glatka ili blago vlaknasta, što dodatno otežava prepoznavanje. Ispod klobuka nalaze se bijeli, gusto poredani listići, slobodni od stručka, što je jedna od važnih odlika pupavki.
Stručak je bijel, visok od 8 do 15 centimetara i pri dnu zadebljan. Na samom dnu nalazi se karakteristična volva, svojevrsno ovojište koje je ostalo od gljivičnog omotača i predstavlja ključan znak za razlikovanje od drugih vrsta. Često se na stručku može uočiti i prsten, što dodatno potvrđuje pripadnost rodu Amanita. Meso gljive je bijelo i na prerezu ne mijenja boju, za razliku od mnogih drugih gljiva koje tamne ili crvene.
Miris je još jedan zanimljiv detalj – u mladosti je blag i gotovo neprimjetan, no kako gljiva stari, poprima sladak i neugodan miris sličan mirisu meda. Upravo zbog tih varijacija u boji, obliku i mirisu, zelena pupavka često zavara berače gljiva pa se može zamijeniti s jestivim vrstama poput poljske pečurke (Agaricus campestris), rudnjače ili čak s cijenjenom jestivom gljivom blagvom, što nerijetko dovodi do tragičnih posljedica.
Stanište i rasprostranjenost
Zelena pupavka najradije raste u listopadnim i mješovitim šumama, gdje ulazi u mikoriznu simbiozu s brojnim drvećem. Najčešće se može pronaći ispod hrasta, bukve, kestena i breze, a ponekad i uz crnogorične vrste, poput bora. Pojavljuje se od ranog ljeta pa sve do kasne jeseni, osobito nakon obilnijih kiša kada šumsko tlo postane vlažno i pogodno za razvoj plodišta.
Ova je gljiva rasprostranjena diljem Europe, a zahvaljujući ljudskom utjecaju, slučajno je unesena i u druge dijelove svijeta, poput Sjeverne Amerike, Australije i Afrike, gdje se također uspješno udomaćila. U Hrvatskoj je vrlo česta i raste gotovo u svim regijama, od nizinskih šuma do planinskih područja. Upravo zbog svoje široke rasprostranjenosti i velike učestalosti, predstavlja stalnu prijetnju neiskusnim beračima gljiva.
Ekološka uloga zelene pupavke
Iako je zelena pupavka za čovjeka smrtonosno otrovna, u prirodi ima važnu ekološku ulogu. Ona je mikorizna gljiva, što znači da s korijenjem drveća – primjerice hrasta, bukve ili breze – stvara simbiotsku vezu. Gljiva svojim tankim podzemnim hifama obavija korijenje i pomaže stablu da lakše upija vodu i minerale iz tla, osobito fosfor i dušik. Zauzvrat, drvo gljivi daje dio šećera koje proizvodi fotosintezom.
Na taj način zelena pupavka sudjeluje u održavanju zdravlja šumskih ekosustava, jer stabla uz pomoć mikoriznih partnera rastu brže, otpornija su na bolesti i sušu te stvaraju stabilniji šumski sklop. Osim toga, mreža gljivičnih hifa povezuje više stabala u tzv. “wood wide web”, čime se omogućuje razmjena hranjivih tvari i signala među biljkama.
Dakle, iako je za ljude iznimno opasna, zelena pupavka u prirodi ima ključnu ulogu – ona je saveznik šume, a ne neprijatelj.
Zašto je tako opasna?
Zelena pupavka je toliko opasna zbog prisutnosti amatoksina, a najpoznatiji među njima je amanitin. Ti spojevi blokiraju sintezu bjelančevina u stanicama, zbog čega dolazi do postupnog, ali nepovratnog odumiranja tkiva. Najviše stradaju jetra i bubrezi, organi ključni za detoksikaciju i filtriranje krvi. Posebno je “podmuklo” to što se prvi simptomi trovanja javljaju tek nakon nekoliko sati ili čak cijelog dana, kada je šteta već načinjena.
Smrtonosna doza izuzetno je mala – za odraslu osobu dovoljno je svega 5 do 10 grama svježe gljive, što odgovara jednom prosječnom klobuku. Upravo zato se smatra da je jedna od najsmrtonosnijih gljiva na svijetu, a svako neprepoznavanje ili zamjena s jestivim vrstama može završiti kobno.
Simptomi trovanja
- Latentna faza (6–24 sata nakon konzumacije) – bez simptoma, ali otrovi već oštećuju organe.
- Gastrointestinalna faza – jaki bolovi u trbuhu, povraćanje, proljevi, dehidracija.
- Lažno poboljšanje – simptomi nestaju, ali jetra i bubrezi nastavljaju propadati.
- Zatajenje organa – žutica, grčevi, koma i smrt ako se ne liječi.
Čak i uz medicinsku pomoć, stopa smrtnosti ostaje visoka.
Što napraviti u slučaju otrovanja?
1. Odmah potražiti hitnu medicinsku pomoć.
Ne čekati pojavu simptoma – i najmanja sumnja na konzumaciju ove gljive razlog je za odlazak u bolnicu.
2. Ne izazivati povraćanje kod kuće.
Za razliku od nekih drugih oblika trovanja, kućno ispiranje želuca ili izazivanje povraćanja može biti opasno i neučinkovito. To mora učiniti samo medicinsko osoblje.
3. Sačuvati ostatke gljiva.
Ako postoje ostaci gljiva, sirovih ili kuhanih, treba ih ponijeti u bolnicu. Analiza može pomoći liječnicima da brže potvrde otrovanje i odrede terapiju.
4. Intenzivno bolničko liječenje.
U bolnici se provodi ispiranje želuca, daje se aktivni ugljen i primjenjuju se posebni lijekovi koji usporavaju djelovanje amatoksina. Pacijenti se često stavljaju na infuzije za nadoknadu tekućine i elektrolita. U najtežim slučajevima potrebna je transplantacija jetre.
5. Ne oslanjati se na “narodne lijekove”.
Mlijeko, alkohol ili kuhanje gljiva ne neutraliziraju otrove zelene pupavke. Amatoksini su izuzetno stabilni – ne razgrađuju se ni kuhanjem ni smrzavanjem.
Kako izbjeći trovanje?
Povijesna zanimljivost
Zelena pupavka poznata je i kao “smrtonosna kapa”. Vjeruje se da je upravo ovom gljivom otrovan rimski car Klaudije u 1. stoljeću. Tijekom povijesti bila je uzrok brojnih nesreća i tragedija.
Zaključak
Zelena pupavka (Amanita phalloides) najsmrtonosnija je gljiva u Hrvatskoj. Iako izgleda privlačno i jestivo, sadrži otrove koji u malim količinama uzrokuju fatalna trovanja. Zato je ključno nikada je ne brkati s jestivim vrstama i biti izuzetno oprezan pri branju gljiva.
da
Gljive rastu najviše u šumama, pogledate video o šumama u Hrvatskoj:
O autoru
