Podno Skrada u Gorskom kotaru nalazi se duboki kanjon gdje vlada rušilačka snaga vode. Voda međutim ondje stvara i čudesni pejzaž čija ljepota čini ovo mjesto biserom Gorskog kotara i cijele Hrvatske.
Na gole stjenovite vrhove naslagali su se teški sivi oblaci iz kojih je sipila lagana hladna kiša namakajući šumu ogrnutu netom prolistalim zelenim plaštem. Gotovo nepostojeći vjetar dopuštao je da se ti oblaci nesmetano spuste na samu šumu miješajući se sa njenim vlastitim isparavanjem, kao da se samo nebo spustilo na zemlju. Mjestimična isparavanja vijala su se nagore, no lokalni požari vlage brzo su se međutim gasili i stvarali novi. Na trenutak bi se razmaknuo oblak otvarajući pogled u duboki kanjon, daleko dolje u zelenilo. Raširio se i zvučni zid te se mogao oslušnuti stalan šum maskiran u rominjanje kiše i razvodnjen brojnim odbijanjem od strana brda. S visine se jedva nazire svijetla krivudava linija, put što vodi do samog dna, a počinje ovdje blizu Skrada, idiličnog goranskog mjesta.
Pročitajte više o Gorskom kotaru
Skrad je jedna od glavnih stanica na kojima staje vlak na relaciji Zagreb-Rijeka, udaljena 15 minuta od Delnica. Još iz vlaka se lijepo vidi sva ljepota planinskog pejzaža i dolina čije se dno ne vidi. Jedan od putova počinje iz samog kolodvora i za pola sata ugodnog hoda stiže se na samo dno.
Spuštajući se dolje sve niže kroz mračnu i strmu šumu konačno se pojačao onaj zvuk odavajući snažno žuborenje vode te se naposljetku ukazao i sam široki potok skriven na samom dnu kanjona u kojem je bjesnjela voda udarajući sve pred sobom. Njegove bijele krijeste raspršivale su se u tisuće kapljica nad malim slapićima sada nevidljivih kamenih zapreka uz zaglušujuću buku. Kako je rođena u silnim slapovima Zelenog vira tako i ovdje u potoku Curak voda žestoko provodi svoj kratak život dok se ne smiri koju stotinu metara dalje ponirući u podzemlje gdje je i rođena.
Pogledajte zimsku čaroliju na Zelenom viru i Vražjem prolazu
Divljina potoka
Odmah uz blještave uzburkane vode s obje strane potoka počinje se pružati neprekidno i potpuno prevladavajuće zelenilo te je teško uopće naći slobodni dio stjenovite podloge. Veliko razbacano kamenje van udara potoka temeljito je prekriveno tamno-zelenim mahovinama, skliskim i natopljenim vodom. Do njih su već sada veliki listovi lopuha, a do ljeta će dosegnuti ogromne dimenzije. Ta biljka je ljubitelj ovakvih vlažnih mjesta i listovi su gusto se natisnuti jer se vrlo lako vegetativno razmnožava. Dalje se na maloj zaravni pruža veliki zeleni tepih mladih zeljastih biljaka, proljetnica u cvatu iz kojih se uzdižu mali, od lišajeva sivi grabovi. Gotovo potpuno dominiraju nepregledni nizovi medvjeđeg luka čiji se oštar miris otvorenih bijelih cvatova širi zrakom unaokolo miješajući se s ostalim mirisima kiše u šumi. S druge strane zaravni gdje se strmo uzdiže kanjon, rastu na rastresitom dokotrljanom kamenju populacije bijelog kranjskog buna predivnih tamno ljubičastih cvijetova.
Svježa šumska vlaga odiše sa svih strana nakon duge proljetne kiše. Milijuni kapljica na listovima, stablima, kamenju bliješte se poput bisera kapajući dolje, do idućeg lista i tako dalje. Sve je natopljeno vodom, mekano i spužvasto, s brojnim nevidljivim lokvicama ispod biljnog pokrova. Tisuće potočića slijevaju se sa svih strana u malim kanalićima hitajući prema najnižem dijelu kanjona, nabujalom Curku. Neki od njih razlijevaju se na zaravnima u široke preljeve koje zasićeno tlo ne može upiti.
Idućeg hladnog jutra, nakon isto tako hladne noći, sve je ostalo isto, okupano vodom, samo što se još dignula i magla stvarajući divlji izgled. Goleme siluete bukvi uzdižu se visoko, čije krošnje misteriozno nestaju u sivilu magle. Ispod njih je prava džungla isprepletenog raslinja, kamenja, srušenih grana i cijelih stabala. Sve je u znaku vlage da čovjek u ovim trenucima stječe dojam da se nalazi u umjerenoj hladnoj kišnoj šumi. Ne toliko po količini padalina, što je sa svojih 1700 mm godišnje mnogo za hrvatske prilike, već po prisutnoj zračnoj vlazi. Njezino prisustvo odaje biljni obraštaj, uglavnom mahovina na svim slobodnim površinama, od kamenja do drveća.
Za sve je te biljke je dovoljna vlaga u zraku i rosa uz normalno vlaženje oborinama. Kako imaju malo prohtijeva mogu rasti i na goloj stijeni ili kori stabala i mahom su to “niže” biljke poput lišajeva, mahovina i paprati. Najupečatljivije su kada rastu na drugim biljkama koje koriste samo za podlogu, i tada se nazivaju epifiti, najčešće je to na stablima. Uz dovoljno vlage narasti će debele naslage mahovina koje predstavljaju sasvim pogodno stanište za naseljavanje viših biljaka, cvjetnica, kojima je svejedno gdje rastu, glavno da ima dovoljno hranjivih tvari u podlozi. Za razliku od tropa gdje žive pravi epifiti poput orhideja ili bromelija koje žive isključivo na drveću, u nas su to biljke koje rastu na uglavnom tlu i samo koriste povoljne prilike kao što je druga biljka da se prošire.
Zeleni vir – omiljeno izletište
Zeleni vir je idealno mjesto za jednodnevni izlet u prirodu, jer vrlo je dostupan, tako vlakom treba jedan sat od Rijeke i tri od Zagreba. Željezničke veze su jako dobre i moguće je lako organizirati dolazak i odlazak. Kad se jednom stigne u Skrad najbolji pristup je dakako pješice, postoji nekoliko smjerova od kojih je najljepši baš onaj sa željezničke stanice, a taj je također i najbrži. Moguće je doći iz Skrada automobilom do samog dna vijugavom i strmom cestom kroz šumu, no to ni približno nema istu draž kao hodanje u prirodi. Posebna atrakcija na tom pješačkom putu je veliki slap koji se razbija na stijenu, visok gotovo sedamdeset metara. On nastaje od potoka koji se strmoglavljuje u dubinu pod stijenom.
U ljetnim mjesecima njegovo špricanje je vode ugodno osvježenje, kao i debeli hlad u kojem se nalazi. Nakon slapa počinje zatim na strmini dalji pad potoka, sa brzacima i mnogo manjim slapićima dok ne dođe na dno u obliku lijepog malog jezera i teći dalje kao potok Curak. Na tom mjestu nalazi se maleni prostor sa klupama na kojem se moguće odmoriti i nešto prezalogajiti, a tu je i lovačka kuća. To tog mjesta vodi i asfaltna cesta iz drugog smjera te je moguće parkirati vozilo. Ipak markantna građevina ovdje je mala hidrocentrala izgrađena davne 1922 godine, a radi još i danas. Tu munjaru pokreće voda koja dolazi cijevima s izvora Zeleni vir koji je malo više u stijeni. Iako je potpuno strana ovakvom divnom mjestu, mora se priznati da je sama stara gradnja skladno uklopljena u pejzaž. Prije nego što je izgrađena cijelo ovo mjesto bilo je prilično nedostupno i nepoznato.
Odavde se može ići dalje uz potok Curak ili skrenuti u divlji kanjon zvan Vražji prolaz. Taj kanjon izdubio je potok zvan Jasle, vrlo je uzak i kao što mu ime kaže vrlo teško prohodan da nije napravljena staza koja se strmo penje. Na nekim mjestima ona prelazi u visoku okomitu stijenu, toliko golu da je napravljena željezna konstrukcija koja predsvođuje provaliju. Sve je to u dubokoj sjeni, gdje se sunce nazire daleko iznad, na samom vrhu kamene litice visoke preko stotinu metara. Na dnu kanjona iznad potoka počivaju davno prevrnuta stabla i zdrobljene stijene, ostaci divlje bujice koja nosi sve pred sobom. Teško je povjerovati kako je staza uopće tu napravljena, u ovakvom krševitom pejzažu gdje vladaju sile prirode.
Odnedavno, potok Curak je uvelike devastiran izgradnjom male hidroelektrane. Na žalost, zbog nešto malo struje, trajno je izgubljen i ovaj dio prirode.
Tajna Zelenog vira
Ljeto je, splasnule su proljetne bujice, no iako danima nije pala kiša potok Curak još uvijek živi, istina mirniji, u ovom krškom području. Lokalni susjedni tokovi su suhi, no ovdje vode još ima u izobilju. Njegova tajna leži u izvoru Zeleni vir nedaleko u spilji, dakle porijeklom je to podzemna voda. Njegova izdašnost je velika, oko 400 litara u sekundi, a prema nekima i višestruko veća, i sve se to ruši iznad strme stijene u obliku slapa u pećinsko jezerce. Donos vode je stalan iz ogromnih zaliha u podzemlju i zato je nepresušan što je ključno za funkcioniranje ekosistema nizvodno u potoku. Da voda stiže iz mračnih dubina dokazuje u njena izuzetna hladnoća, čak i po ljeti se teško može stajati bos u njoj duže od nekoliko sekundi. Takve podzemne vode imaju stalnu temperaturu tijekom cijele godine, približno prosječna godišnja temperatura okolnog kraja.
Skrad i okolica se nalaze u zaleđu visokih planina poput Risnjaka. Vlažni se zrak penje uz planine, hladi i kondenzira stvarajući oblake i kišu, tako na Risnjaku padne preko 3700 mm vode godišnje. Sva ta kiša i otopljeni snijeg brzo ponire na krškom terenu u podzemlje, što je poznato mnogim planinarima zbog nedostatka tekuće vode. Tu se stvara golemi kompleks podzemnih voda, procjenjuje se da na svijetu ima 60 puta više vode pod zemljom nego na zemlji, ne računajući tu led na polovima i ledenjacima.
Te vode se pod gravitacijom i pritiskom spuštaju te skupljaju zatim na izvorima ili putuju prema rijekama, primjerice Kupi. U slučaju površinskih nepropusnih stijena kao ovdje nastaju lokalni bujni tokovi za vrijeme kiša, kao što se dešava u susjednom Vražjem prolazu. Sam Zeleni vir međutim skuplja podzemnu vodu s šireg područja, naime kemijskim traserima je utvrđeno da ga pune padaline udaljene Ravne gore, Kupjaka, Zalesine te zatim putuju nesmetan kroz propusne karbonate koje čine podzemlje. Tako stižu do samog izvora Zeleni vir kilometrima daleko od mjesta poniranja stvarajući uvjete u kojima caruje život u čudesnim oblicima.
O autoru
