Vjeverica (Sciurus vulgaris) je stanar šuma i parkova, a zbog njezine je ljupkosti ljudi obožavaju.
Vjeverice su u prirodi plašljive, ali u parkovima mogu biti vrlo pitome. Tada se može lako izbliza vidjeti ovaj tamnosmeđi dlakavac veličine male mačke. Šiljate je njuške, s čuperkom na ušima i kitnjastog repa. Veliki joj rep služi za balansiranje u visokom svijetu krošanja drveća, a u hladnim danima i kao deka za grijanje. Za pentranje po drveću služi se oštrim pandžama. Vjeverice mogu imati različitu boju krzna, od crvene, smeđe do tamnosmeđe.
Jesen je doba velike aktivnosti ovoga stanara drveća. Zriju lješnjaci, jedni od njezinih najslađih plodova. Vjeverice znaju na drvetu uhvatiti cijeli stručak lješnjaka i onda, držeći ga u ustima, pohitati na sigurno mjesto da bi se na miru pogostile. Sjekutićima lako otvaraju i najtvrđi orah. Vjeverice vole gotovo sve sjemenke, ali i gljive, sočne plodove poput kupina, mladica biljaka, čak i ptičja jaja. Ove agilne životinjice moraju gotovo stalno jesti, čak gotovo četiri petine svog vremena. Vjeverice nemaju teritorij s kojeg tjeraju druge vjeverice, pa oko nekog drveta prepunog plodova nastane prava jurnjava. Ne tuku se, no kad se susretnu, ukoče se i nakostriješe te počinju gunđati i nervozno trzaju repom. Manje su aktivne danju, da ih ne bi zgrabila koja ptica grabljivica. Zato najviše skaču i jurcaju uokolo u zoru i sumrak.
Kad je ujesen obilje, ne pojedu sav lješnjak već dobar dio sakriju za zimu u tlu ili u pukotini drveća. Tako ih plodovi čekaju kad zapadne snijeg i navuče se hladnoća, a biljke miruju. Vjeverice ne spavaju zimski san i potrebna im je hrana. Na njihovu nesreću, mnogi lješnjaci i orasi ostaju neotkriveni jer vjeverice ipak nemaju baš tako dobro pamćenje. Pare se od siječnja do srpnja, a ženka koti 3 – 7 mladih koji su slijepi prvi mjesec.
O autoru
