Become a Patron!
Priroda Hrvatske

PONORNICE

Ponornice su rijeke najčešće su kratkog toka i nestaju u ponorima, pa ih nazivamo ponornicama. Izviru u višem dijelu polja, a poniru u nižem. Teku polako, čak i meandriraju kroz naslage sedimenta, a često plave okolno polje.

 

Kroz većinu krških polja protječu prave površinske rijeke. Izviranje i poniranje, kao i obično, uvjetuje kontakt propusnih i nepropusnih stijena.

Gacka je naša najpoznatija ponornica koja protječe prostranim Gackim poljem, od Jadranskog mora odijeljenog silnim Velebitom, a od unutrašnjosti masivom Kapele. Izvire na jugoistočnom dijelu polja, a glavni je izvor Tonkovića vrilo, uza sam rub brda, a uz njega su još dva velika jezerska vrela ‒ Klanac i Majerovo vrilo − ali i brojni manji izvori. Odavde Gacka tromo teče, hladna, ali iznimno bistra, napušta kuće i vijuga ravnim poljem. Na drugom kraju polja Gacka ponire. Nekad je ponirala u tri ponorne zone: ponori kod Švice, Gusić polja i Hrvatskog Polja. Južni krak, koji se odvajao kod Otočca, u Švici je stvorio dva jezera međusobno povezana slapom visokim 50 metara, koji izgledom djeluju kao prave male Plitvice. No izgradnjom hidroenergetskog sustava Senj i regulacijama rijeke šezdesetih godina 20. stoljeća i kasnije, tok je skraćen za 40 %, iza Otočca rijeka je regulirana, izgubljena su vlažna staništa, a neki su od ponora zazidani.

Tečenje vode u kršu (crorivers.com)

Rijeka Lika također je vrlo izmijenjena. Izvire podno Velebita na južnom dijelu Ličkog polja nedaleko od Medaka, a s tokom od 78 kilometara naša je najduža prava ponornica, zaostajući dužinom u cijelim Dinaridima samo za Trebišnjicom u Bosni i Hercegovini. Zbog obilja pritoka, prostranog slijeva, padalina i velike visinske razlike u odnosu na more, rijeka Lika je, baš kao i Gacka, velikoga hidroenergetskog potencijala, stoga su njezine vode upregnute u hidroenergetski sustav Senj. Neke rijeke teku kroz više polja, probijajući uske kanjone između njih. Primjer toga je rijeka Cetina, koja u svojemu gornjem toku polazi iz izvorišnoga Paškog polja, probija se prema Koljanskom polju, zatim Ribaračkom polju, Hrvatačkom i konačno Sinjskom polju.

Do nekih od najspektakularnijih ponora ne treba ići daleko u divljinu. Rijeka Dobra nestaje u razjapljenom grotlu usred Ogulina, danas podno cestovnog mosta. Legenda kaže da se nakon pogibije voljenog Milana u borbi protiv Osmanlija djevojka Đula bacila u ponor rijeke Dobre. No rijeka ovdje ne nestaje. Ona nastavlja dalje kroz špiljski sustav Medvedica, ukupne horizontalne duljine kanala 16 396 metara. Sustav je neobično razgranat, prepun speleoloških oblika, kanala i dvorana. Pazinčica, nakon predivnih slapova Zarečki i Pazinski krov ulazi u grad Pazin. Ondje, podno kaštela na rubu strme litice, nestaje u divovskoj klisuri ponora kao žustra tekućica s brzacima prije nego što iza posljednjih velikih stijena ne nestane u vječnoj tmini.

Đulin ponor

Ponornice koje se pojavljuju u poljima nisu izolirana pojava, već su dio neprekinutog tečenja vode od viših prema nižim dijelovima. Polja su ravne stepenice, a kanjoni i podzemna „korita“ strme, pri čemu voda poskakuje u sve niže i niže polje. U ravnim krškim poljima voda izvire na jednome rubu, a ponire na drugom i tako do nižeg polja teče podzemnim putem, kao voda prolivena po stepenicama. Polja ogulinskog kraja izvrstan su primjer za to. Kiša koja obilno pada na šumom bujno obraslu Malu i Veliku Kapelu te otopljeni snijeg procjeđuju se u podzemlje. Na rubu višeg polja izlazi na površinu, kao što je Dretulja ili Lička Jesenica, teče sporo i u zagrljaju vodenog bilja, gotovo ni da zažubori, da bi nestala u ponoru i sjurila se do nižeg polja i tako sve niže i niže. Ili voda Jaruge samo poplavi Drežničko, Stajničko i cijeli niz manjih polja oko Drežnice i Jezerana.

Slično od planina prema moru podzemnim putem teče voda s visokih planina i visoravni zapadne Hercegovine, no sva ta voda prolazi kroz poroznu kršku stijenu. Voda odande pomalo teče podzemnim putem prema moru preko Dalmatinske zagore, u okolici Imotskog, stvarajući niz hidrogeoloških fenomena poput Modrog i Crvenog jezera. Voda uglavnom teče pod zemljom, mjestimice izlazeći i na površinu – a među njima je i nekoliko ponornica u krškim poljima. Nedaleko, u prostranome Imotskom polju, izvire rijeka Vrljika iz snažnog vrela Opačca.

Vrljika od Kamenmosta teče kao Matica i tipična je ponornica krških polja koja ponire u nižem kraju polja da bi uskrsla kao Trebižat koji se ruši u spektakularnim slapovima Kravice. Zapadni rub Imotskog polja, uz rubove voćnjaka i povrtnjaka, u proljeće je potpuno pod vodom – Prološko blato. Niža stepenica, podno litica na kojima se smjestio gradić Vrgorac, jest plodno Vrgoračko polje, dugačko čak 15 kilometara, širine svega oko 3 kilometra. Danas je polje oaza s plantažama bresaka, smokava i vinograda, no nekad je to bilo prostrano poplavno područje koje se zvalo Jezero. Voda tako stiže i do Baćinskih jezera, gotovo uza samo more.

Slunjčica

Mnoge rijeke krških polja poniru, njihova voda teče ispod površine da bi se veći ili manji dio pojavio na drugome mjestu kao izvor, ali pod drugim imenom. Lička Jesenica ima kratak tok gotovo alpskog ambijenta, teče i ponire kod Saborskog te izvire kilometrima dalje u predivnome jezerskom izvoru, ali ovaj put kao Slunjčica. Mnoge rijeke imaju zamršene putove, bilo nadzemne, bilo podzemne.

Tako pod imenom Mrežnica treba zapravo razlikovati Zagorsku, Zapadnu ili Ogulinsku Mrežnicu od Istočne, Primišljanske ili Kordunske Mrežnice. Izvor Zagorske Mrežnice povezan je s ponorima potoka Sušika u Drežničkom polju, u kojem ponire pod Veliku Kapelu i opet se javlja ispod njezinih istočnih obronaka kod sela Zagorja. Nekoć tipična krška ponornica, Zagorska Mrežnica tekla je Oštarijskim poljem i ponirala pod brdom Krpelom da bi se ponovno javila na izvoru kao rijeka Tounjčica. Gradnjom hidroelektrane Gojak, Zapadna Mrežnica preusmjerena je u rijeku Dobru. Time je Mrežnica izgubila dobar dio vode, no, srećom, i bez nje na izvoru Tounjčice ipak uvijek bude vode, a Istočna Mrežnica dovoljno je izdašna da nadomjesti nedostatak svoje sestre. I drugi krak Mrežnice, onaj istočni, dijelom pripada ponornici Dretulji i kišama koje natapaju okolni krški teren. Dretulja pak glavninu svoje vode dobiva od ponornica Jaruge i Stajnice na jugozapadnoj strani Male Kapele te s područja ovoga planinskog masiva.

Ponornice krških polja bogate su životom, unatoč hladnoći vode. Rječice se ne stignu zagrijati u svojim kratkim tokovima. Pogleda li se ukratko njihov relativno plitki tok, vidi se bujnost vodenog bilja na dubini do tri metra. Ukorijenjeno je za dno, pa struja vode slobodno nateže i povija njihove dugačke, ali čvrste i elastične stabljike. Za ove tekućice krških polja karakteristične su zajednice podvodnog žabnjaka, bijelih cvjetića tik iznad vode, baš da ih kukci mogu oprašiti. Tu rastu žabovlatka i vodena mahovina Fontinalis antipyretica. Među tom bujnom vegetacijom stanište, hranu i mjesto za razmnožavanje nalaze mnogi vodeni organizmi poput puževa, vodenih kukaca, posebice njihovih ličinki. U čistim vodama punim kalcijeva karbonata za njihov oklop obitavaju rakovi.

Ribe su u ovim kratkim i izoliranim vodotocima evoluirale u niz vrsta, među njima i mnogo endema. Redom su to, u usporedbi s morskim ribama, nešto manje atraktivne vrste, ali za prirodno bogatstvo Hrvatske iznimno važne. Gotovo svaka rječica krškog polja ima bar pokoji endem poput gaovica, vijuna, pijora … Primjerice, Jadova, rječica koja presuši ljeti, izrazito je zanimljiva i jedan je od dragulja među našim krškim rječicama. U njezinim vodama plivaju tri endema (jadovski vijun, jadovska gaovica i hrvatski pijor. Zanimljiva je i Ričica s pritocim au kojima živi hrvatski pijor, ali i vrste koje su crpkama premještene iz Zrmanje reverzibilnom elektranom.

U poljima i jezerima u okolici Imotskog te u rijeci Vrljici živi imotska gaovica. Cjelokupna fauna ove rijeke od izvora do mosta na Perinuši od 1971. pod zaštitom je kao poseban ihtiološki rezervat, a zaštićena je i ostala flora i fauna unutar pojasa od 100 metara na svakoj obali. Iako je po opsegu malen, rezervat se odlikuje visokom kvalitetom vode, a ihtiološki je vrlo zanimljiv u europskim razmjerima. Kad ljeti voda presuši, gaovice se povlače u podzemlje, a budući da većina drugih riba to ne može, često dominiraju tim vodotocima. Zimi se udružuju u veća jata, pa zalaze u podzemlje u kojem miruju u mulju. U Vrljici osim gaovice živi više endemičnih rodova i vrsta riba, među kojima i mekousna pastrva. To je jedna od najvećih vrsta pastrva jadranskog slijeva, a naraste do 70 centimetara. Podsjeća na lipljena i potočnu pastrvu, a dobila je ime po mesnatim usnama na inače malim ustima s također malim zubima koje ponekad i nema.

Dio rijeka presuši ljeti ili čak i ranije. Jedna je od tih rijeka Suvaja kod Lovinca, Suvaja u Krbavskom polju itd. Korito rijeka tada s obala osvajaju biljke kao što je vodena metvica, ali i neke koje čekaju da niknu tek kad se voda povuče.