Priroda Hrvatske

KRŠKO PODZEMLJE

Zajedničko djelovanje tektonike i vode u krškom podzemlju stvorilo je pravi podzemni svijet. Nastao je bogati podzemni „reljef“ koji ponekad ničime ne zaostaje za suncem obasjanim svijetom. Dapače, ovdje nalazimo neke od najatraktivnijih „krajolika“, ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu.

 

Voda je u podzemlju izgradila mnogobrojne prostore, prije svega špilje i jame. Špilje su podzemne šupljine u obliku pretežno horizontalnih kanala i dvorana. Špilje su redovito neravne, prepune većih ili manjih prostorija ili prolaza, koje voda još više proširuje pa tako nastaju raznolike šupljine i podzemne dvorane. Kaverna je prirodna podzemna šupljina u koju nema prirodnih ulaza dovoljno velikih za ulaz čovjeka s površine terena. Najčešće se otkrije građevinskim radovima, kao što su kopanje rudnika i tunela. Mnoge špilje imaju ulaz, bez kojeg, dakako, špilja ne bi bila otkrivena.

Taj se otvor uglavnom razvija kasnije u geološkoj prošlosti, kako dolazi do trošenja krškog terena iznad špilje. U najviše slučajeva postoji glavni špiljski kanal koji se često račva i rasprostire u mnogobrojne bočne kanale, tvoreći špiljski sustav (ili jamski kad govorimo o jamama), često vrlo dugačak. Najdulji je špiljski sustav u Hrvatskoj sustav Kita Gaćešina ‒ Draženova puhaljka dugačak 24 558 metara, smješten na jugoistočnom dijelu Velebita. Jame su s druge strane vertikalni objekti, strmi i duboki, različitih širina. U Hrvatskoj je trenutačno najdublja izmjerena jama jamski sustav Lukina jama – Trojama na sjevernom Velebitu, duboka 1431 metar.

I u jamama i u špiljama nastaju različiti geomorfološki oblici, prava umjetnička djela prirode od kojih ljudi ostaju zaprepaštenima. Najpoznatiji su sige – viseći stalaktiti i stalagmiti koji se uzdižu s površine. Nastali su kapanjem vode, odnosno izlučivanjem kalcijeva karbonata iz bezbrojnih kapi. Male zrnate graškolike nakupine na tlu zovu se pizoliti ili špiljski biseri, a tanke su kalcitne cjevčice makaroni. Ima tu i prevlaka, saljeva, zavjesa, kaskada i ostalih nevjerojatno lijepih špiljskih tvorevina. Kamenica je jezerce, često ograđeno „zidićima“, udubljenje u kompaktnim vapnencima, najčešće na ravnim plohama, nastala korozivnim djelovanjem oborinskih voda. Kamenice su redovito plitke, promjer im je do 2 metra, a u njima se često zadržava voda.

Ovisno o hidrološkim prilikama, ti prostori mogu biti trajno suhi ili trajno potopljeni ili se ciklusi mogu sezonski izmjenjivati. Voda u podzemlju može teći polagano, procjeđivanjem kroz veće ili manje pore, ali i bujično, posebice kada su podzemni prostori u vezi s ponorima i ostalim površinskim tokovima pod utjecajem jakih kiša ili otapanja snijega. Kroz podzemne kanale i kanjone teku prave „rijeke“, često u brzacima, između gromada krša. Ti podzemni tokovi također nanose sediment, pa na dnu tih bržih podzemnih „rijeka“ nalazimo grublje stijene ili valutice, baš kao i u površinskim rijekama. Zbog jake vodene struje, malo se organizama može ovdje održati. Drugdje (ili na istome mjestu, ali u sušnije vrijeme) struja je sporija. U podzemnim jezerima sediment je finiji, od pijeska, praha ili glinaste ilovače. Postoje i lokve, najčešće povremene, odnosno ostatak poplava. Kad splasne visoka voda, one se osuše.

Krške su rijeke u mnogo izravnijoj vezi s vodom u podzemlju nego one u aluvijalnim ravnicama. Kretanje podzemne vode kroz krško podzemlje znatno je brže u odnosu na aluvijalne vodonosnike na kojima su smještene panonske rijeke. Dok se u naslagama sedimenta voda procjeđuje, voda u krškom podzemlju često doslovno teče kroz krške kanale decimetarskih do metarskih dimenzija. Podzemna voda uglavnom prihranjuje rijeku duž njezina toka, osim u vrijeme visokih vodostaja i jakih kiša, kada rijeka (kao i infiltracija s površine) prihranjuje podzemlje. Krške su rijeke pod znatno jačim i dinamičnijim utjecajem podzemnih dotoka i gubitaka, uz brze i velike promjene ovisno o oborinama na utjecajnom području. Jača kiša može uzrokovati promjene vidljive za svega nekoliko sati.

 

Cirkulacija vode u krškom podzemlju vrlo je složena i još uvijek nedovoljno istražena. Ona gravitacijski teče od planinskih područja sve do mora, a tek se djelomično pojavljuje na površini. Najsloženiji su primjeri podzemni tokovi između Ličkog i Gackog polja te Velebitskog kanala. Ondje voda koja ponire u ponore na Ličkom i Gackom polju ponovno izvire u nizu izvora na ukupnoj duljini obale od 70 kilometara! Istovremeno, ponori su udaljeni od obale oko 25 kilometara, na drugoj strani moćnog Velebita. Dolazi i do potpunog preklapanja mjesta izviranja, a ponorne su zone međusobno udaljene otprilike 20 kilometara. To znači da i u podzemlju dolazi do višestrukih grananja i spajanja različitih kanala i kanalskih sustava. Cijelu situaciju dodatno komplicira podizanje morske razine nakon zadnjega glacijala, zbog čega su nekadašnji priobalni izvori potopljeni (vrulje), a krški su kanali razvijeni duboko ispod današnje razine mora.

Kretanje podzemnih voda vrlo je složeno, a teško je generalizirati jer uvelike ovisi o lokalnim uvjetima, odnosno o smještaju vodopropusnih i nepropusnih stijena. U Gorskom kotaru poznat je izvor Zeleni vir, no uokolo su na površini ponajviše nepropusni klastiti paleozojske starosti koji su složenim tektonskim pokretima tijekom geološke prošlosti navučeni na mlađe karbonatne (krške) stijene, pa kiša koja padne u okolici zapravo ne izvire ovdje. Umjesto toga, podzemna voda protječe kroz mlađe, propusne karbonate ispod nepropusnih stijena iz udaljenijeg područja Ravne Gore, Kupjaka, Zalesine itd.

Takvih primjera ima mnogo, a još uvijek mnogi od njih nisu do kraja istraženi. Istraživanje krških podzemnih voda jedna je od najkompleksnijih znanstvenih (i sportskih) disciplina. Osim neizravnih speleoloških metoda uzorkovanja „na suhom“, što je zbog uvjeta u špiljama već prilično zahtjevno, istraživanja u samim vodama jedna je od najekstremnijih aktivnosti. Potrebno je istodobno biti vrstan speleolog, ali i ronilac te imati odgovarajuću opremu. Uz standardnu ronilačku opremu, tipičnu speleološku opremu čine kacige i svjetla. Koriste se dvije boce, a često u slučaju dužih zarona i tri. Ipak, najvažnije je sigurnosno uže, tzv. Arijadnina nit. Pomoću nje se ronilac-speleolog može vratiti istim putom kojim uđe. Vidljivost je golem problem jer nema gornjeg svjetla. Polumračno je, vidljivost je tek koji metar. Čak se i vrlo iskusni konvencionalni ronioci ne osjećaju ugodno zbog moguće pojave osjećaja klaustrofobije. Osim toga, može se javiti i dubinsko pijanstvo ili dušična narkoza s djelomičnom ili potpunom dezorijentiranošću, što može imati tragične posljedice.