Priroda Hrvatske

IZVORI I VRELA

Izvori ili vrela su mjesta gdje nastaju rijeke, odnosno gdje izvire podzemna voda na površinu. Izvori mogu biti jednostavni, ali u krških rijeko često i u obliku jezeraca.

 

Izvori ili vrela oduvijek su bili vrlo važna mjesta za ljude, jer bez vode nema ni života. Na njihovim su mjestima nastajala prva naselja, posebice na području krškoga suhog terena. Izvori su mjesta na kojima podzemna voda prirodnim putem izlazi iz podzemlja na površinu. To mogu biti mali izvori iz kojih voda tek pomalo kapka, poput škrtih izvora na Velebitu ili drugim beživotnim područjima, no iz njih mogu nastajati velike rijeke. Mnogi se izvori nalaze uza same vodotoke, pa su često i nepoznati široj javnosti. Na mjestima manjih izvora često su zazidane česme, zdenci, a ponegdje tek nabijena obična cijev.

Izvori mogu biti silazni, pa se kod takvih izvora podzemna voda izlijeva na površinu pod utjecajem gravitacije, ili mogu biti preljevni izvori kod kojih se podzemna voda prelijeva preko nepropusne ili slabo propusne barijere. U tom slučaju podzemna voda može teći uzlazno. Ovaj potonji slučaj najčešći je u krškom dijelu Hrvatske. Voda teče kroz propusne stijene sve dok ne naiđe na nepropusnu stijenu, koja ju prisili da izađe na površinu. Neki su izvori zatrpani sedimentom ili stijenama, pa postoji sekundaran izvor. To može biti na mjestima gdje vodno lice presijeca površinu zemlje. Često je erozija urezala dio zemlje i stijena te doprla do podzemne vode koja potom curi na površinu.

Prirodni izvori u nizinskoj Hrvatskoj malog su kapaciteta i vezani su uz brdska područja. To je područje međuzrnske poroznosti stijena, gdje se voda procjeđuje odnosno ispunjava pore među zrnima šljunka ili pijeska. Izvori su ovdje manje izdašni jer nema velikih kanala kojima bi došle veće količine vode, pa im maksimalni protoci obično ne prelaze nekoliko litara po sekundi. Zato ih ima relativno mnogo, a često mjesta istjecanja nisu koncentrirana, već se javljaju u obliku zona duž jaraka ili u podnožju padina. Vezani su uz izmjene i kontakte bolje propusnih (pijesci) i slabije propusnih (gline) sedimenata. Budući da je tok vode kroz takve aluvijalne vodonosnike znatno sporiji, male su razlike u maksimalnim i minimalnim protocima. Izvori su ovdje često poznati od davnina i na mnoge načine zazidani ili uređeni kako bi se olakšao pristup i korištenje vode.

U panonskom području, osobito u sjevernoj Hrvatskoj uz više gore poput Ivanščice i nekih drugih planina Hrvatskog zagorja, ima i izvora vezanih uz vodonosne sustave u dolomitima. U njima također dolazi do okršavanja, ali kanali su manjih dimenzija od krških. Sama je stijena znatno više raspucana od vapnenaca. Zbog toga se ovakvi izvori ponašaju kao prijelazni tip – mogu imati razmjerno visoku izdašnost (nekoliko desetaka litara po sekundi) i uz slabije izražene promjene od „pravih“ krških izvora.

I većina termalnih izvora (Hrvatsko zagorje, zapadna Slavonija) vezana je uz borane slojeve dolomita koji su prekriveni slabije propusnim stijenama, pa područje prihranjivanja može biti znatno udaljenije od izvora, a dubina cirkulacije vode velika. Budući da na većim dubinama vlada i viša temperatura, voda se zagrijava i tako vruća stiže na površinu (više u poglavlju Geotermalni izvori i toplice).

Izvori u kršu neminovno su povezani s tipičnim krškim fenomenima, kao što su krška polja i rijeke ponornice. Krški su izvori dobro definiran pojam – vezani su uz korozijom oblikovane kanale u podzemlju koji efikasno dreniraju velika područja i koncentriraju izviranje na manjem broju izdašnih izvora. Često se nazivaju i vrelima jer voda ovdje „vrije“, odnosno izvire.

Budući da su izvori jaki, od njih često nastaju velike rijeke. Nije tako samo u Hrvatskoj; svi najveći svjetski izvori vezani su za krš i ledenjake. Razlog tomu oslikava se u prirodi podzemlja, u kojem su prisutni veliki prostori te jaki i veliki tokovi voda koje mogu kroz otvore tako jako i izaći na površinu. Često postoji više izvora jedne rijeke u nekome manjem području, što nazivamo izvorišnom zonom. Mnogi su naši krški izvori vrlo promjenjivi i presuše u sušnijem dijelu godine, čak i izvori većih rijeka kao što je Zrmanja. Krški izvori vrlo variraju u minimalnim i maksimalnim protocima. Vrlo veliki protoci, koji se povremeno javljaju, posljedica su vrlo brze infiltracije i transporta vode podzemnim kanalima, a uzrokovani su najčešće kišom ili naglim otapanjem snijega. Protok u sušnim razdobljima obično se naziva bazni tok i vezan je uz sporo ocjeđivanje slabo propusnih pukotina u stijenskoj masi.

Vrelo Krupe

Dio rijeka ima prilično jednostavan izvor kod kojeg podzemna voda izbija iz stijene. Zrmanja nastaje usred neobične, strme provalije amfiteatralnog oblika koja privlači pozornost na državnoj cesti između Gračaca i Knina. U dnu ovoga neobičnog kamenog lijevka, na nadmorskoj visini od 325 metara, u proljeće, obogaćena otopljenim snijegom s velebitskih padina, voda bogato izbija iz vrela „kipeći“ među krupnim, mahovinom obraslim kamenjem. I Krupa − njezin kraći, ali nimalo manje atraktivan pritok − izvire na sličan način. Vrelo toga krškog bisera i za najžešćih ljetnih žega snažno je i postojano. Smješteno ispod Tremzine, jednog od krajnjih velebitskih obronaka iz skupine Crnopca, vrelo okružuje maleni zaselak koji, baš kao i rijeka, nosi ime Krupa. Blagoslovljeno tim izvorom bistre i hladne vode u inače bezvodnome kamenitom okolišu, domaće stanovništvo redovito na izvoru zahvaća vodu i napaja žedno blago, a neposredno ispod izvora mali su ograđeni vrtovi kroz koje je usmjeren dio vodenog toka, pa u njima bujaju velike glavice kelja, crveni se rajčica i raste pokoja lubenica. Danas je u samoj blizini izvora Krupe i moderna punionica vode.

I rijeka Dobra, poznata po tome što ponire i kasnije opet izvire u grotlu usred Ogulina, svoje izvorske vode prikuplja iz bukovih šuma od brojnih manjih izvora, objedinjujući izvorišne rječice u jednu rijeku. Skradska Dobra izvire ispod Skradskog vrha, gotovo u samome mjestu Skradu. Bukovska Dobra prikuplja stalne i povremene potoke što izbijaju u podnožju Javorove kose (1015 m) i vrha Velikog Kicelja (920 m). Ta se dva izvorišna kraka spajaju u jednu rijeku kod sela Donje Dobre, odakle rijeka teče prema Moravicama. Izvor Mrežnice, odnosno njezina istočnog kraka, smješten je na sjevernim obroncima Popovića vrha (479 m). Rijeka snažno izvire iz vrela koje je s izvorišnim dijelom toka danas obuhvaćeno vojnim poligonom „Eugen Kvaternik“, čime je onemogućen pristup ovom dijelu rijeke.

Ombla kod Dubrovnika najkraća je rijeka u Hrvatskoj, ako ne i u svijetu. Svega tridesetak metara od izvora, Ombla preko malog slapa utječe u Jadransko more u pet kilometara dugačkom zaljevu Rijeke dubrovačke kod mjesta Komolca. Njezina kratkoća u kontrastu je s njezinim slijevom za koji je procijenjeno da se kreće između 850 km2 i 1100 km2. Na izvor Omble podno impresivne stijene zvane Golubov kamen pristižu vode iz Popova polja u susjednoj Bosni i Hercegovini, odnosno iz rijeke Trebišnjice. Minimalni protok procijenjen je na 4,30 m3 u sekundi, dok je maksimalni protok procijenjen na 117 m3 u sekundi.

Korana ima jedan od najspecifičnijih izvora, ako ne i najljepših. Doduše, početak ove rijeke nije izvor u pravom smislu riječi, jer voda ne izvire iz podzemlja, nego se rađa iz svjetski poznatih slapova Plitvičkih jezera u istoimenome nacionalnom parku. Točno pred očima turista, u jednoj od najprepoznatljivijih vizura parka, s vidikovca se pruža predivan pogled na slap Plitvice koji se obrušava niz liticu i spaja s vodama posljednjega plitvičkog jezera u grotlo zvano Sastavci. Mnogi turisti i ne znaju da iz Sastavaka potječu prvi metri jedne od naših značajnijih rijeka – Korane.

Rijetko koja rijeka nastaje u slapovima druge, kao što Krka nastaje u slapu Krčića. Za razliku od Korane, Krka doista izvire u svojem vrelu, skrivena u raskošnim zapjenjenim krijestama Krčića u špilji ispod sedrene barijere Topoljskog buka. Te se vode zatim miješaju, no rijeka se ipak zove Krka. Tek ljeti kada nestalni Krčić presuši, vidi se jedino podzemna voda Krke, netom izišla iz špilje na površinu. Ovo je glavni, ali nije i jedini izvor Krke. Blizu Topoljskog buka još ih je nekoliko, kao i na okolnom krševitom području. Sva ta voda dolazi od kiše (i manje snijega) koja pada na široko okolno područje planina Dinare i Svilaje. Postoji mogućnost da su Krčić i Krka u ne tako davnoj geološkoj prošlosti bili jedna rijeka. O tome postoje neki dokazi, poput naslaga mrtve sedre visoko iznad sadašnjeg korita Krčića. S vremenom − zbog promjene klime, ali i djelovanjem čovjeka − Krčić je postao periodičnom tekućicom, a izvorom Krke počelo se smatrati nepresušno vrelo ispod Topoljskog buka.

U krškom području posebno su impresivni jezerski izvori. Djeluju kao mirna jezerca najčešće u gustoj sjeni planinskih šuma, no voda koja žustro istječe iz tog jezera odaje da je ovdje ipak riječ o životno važnom izvoru. I boja izvora usred krša djeluje gotovo nestvarno, kao da je preslikana iz bajke. Rezultat te zadivljujuće bistrine vode izuzetna je tirkizna boja koja dolazi od bjeline pijeska ili stijena, na kojima se reflektira i nebo i okolna šuma. To su uzlazni izvori, vrela na kojima voda unatoč gravitaciji izvire iz utrobe zemlje.

Dubine tih vrela često su tolika da ih je teško pojmiti; na nekim vrelima govorimo o više od 200 metara dubine. Ti su izvori nepravilne „jame“ ispunjene vodom koja neprekidno dotječe. Ovakve izvore nazivamo izvorima vokliškog tipa, a ime su dobili prema izvoru Fontaine-de-Vaucluseu u Francuskoj. Takvi uzlazni izvori često nastaju na mjestima rasjednih ploha na kojima je podzemna voda pod hidrostatskim tlakom koji ju tjera na površinu.

Vrulje su izvori slatke vode ispod površine mora. Budući da ti izvori izgledaju baš kao da voda vrije na tim mjestima, po tome su i nazvani. Vrulje su najčešće skrivene u modrim dubinama Jadrana pored često nedostupnih obala, ali ponekad ih prepoznajemo po drukčijoj teksturi morske površine koja je neovisna o uobičajenome mreškanju ili valovima.