Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima još žive vuk, medvjed i ris, koji su u većini zapadnoeuropskih zemalja nestali. To svjedoči o našem golemom prirodnom bogatstvu. No, ove životinje su grabežljivci te ljudima dijelom smetaju.
Možda nema boljeg primjera od vuka kada je riječ o sukobu čovjeka s prirodom. Oduvijek na lošem glasu, na njega su organizirane hajke, istrijebljen je ili protjeran na najzabačenija mjesta. Istodobno, vuk je simbol divljine, a njegovo zavijanje u sumrak pojam je romantične prirode. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko dvjesto vukova. Ono što im najviše treba – hrana i siguran zaklon – nalaze u planinskom i krškom području gotovo cijele Hrvatske južno od Karlovca, osim na uskom pojasu obale, Istre i otoka. To su uglavnom rijetko naseljena, šumska ali i otvorenija područja Gorskog kotara, Like, Velebita i Dalmacije.
Medvjed je najveća kopnena zvijer u Hrvatskoj. Smeđi div izaziva strahopoštovanje i divljenje kamo god dođe. Iako je drugdje u Europi gotovo istrijebljen, naša mu je zemlja još dom. Čak oko tisuću medvjeda živi otprilike na petini područja Hrvatske. Areal ove vrste podudara se dobrim dijelom s arealom vuka, ali medvjed ne živi toliko na ravnom području Dalmacije, nego uglavnom u šumovitim planinama.
Najskrovitija od svih planinskih životinja je ris. To je najveća, ali i najugroženija europska mačka, a u Hrvatskoj ih je tek između 40 i 60. U Europi je ris nestao u mnogim zemljama zbog lova te nestanka i degradacije staništa. Ceste presijecaju njegov životni prostor, a vozila ga usmrćuju. Autohtoni dinarski ris istrijebljen je iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine na početku 20. stoljeća. Tek su 1973. godine na području Slovenije reintroducirana tri para iz Slovačke, potom su se namnožili i proširili i na Hrvatsku. Žive u gustim planinskim šumama u kojima imaju dovoljno hrane i mira. Glavni razlozi ugroženosti risa su parenje u srodstvu jer cijela populacija potječe od šest jedinki, a dodatno ih ugrožavaju niska brojnost plijena i ilegalno ubijanje.
Nekoć se smatralo da velike zvijeri čine samo štetu. No, s razvojem znanosti, ali i suvremenog odnosa prema prirodi, to se promijenilo i danas ih gledamo drugim očima. Vršni grabežljivci su u ekosustavima izrazito važni, jer reguliraju brojnost plijena, uklanjaju bolesne jedinke, a postali su i ponos svake zemlje. Naravno, vuku je najvažnije da napuni trbuh, pa kad nema prirodnog plijena, spušta se do torova s domaćim životinjama i potom se gosti. Zato je potrebno vrlo dobro gospodariti velikim zvijerima.
Za štetu koju vuk nanese na domaćim životinjama oštećenik ima pravo na nadoknadu u visini stvarne štete ako je poduzeo propisane radnje i zahvate za prikladnu zaštitu svojeg blaga. Uz to, rade se akcijski planovi za gospodarenje zvijerima: prati se brojnost populacije, teritorij koji nastanjuju, kretanje itd. Na godinu se u Hrvatskoj odstrijeli oko stotinu medvjeda, što nerijetko uznemiri javnost. No odstrel medvjeda lokalnoj zajednici donosi određenu financijsku dobit, što je svojevrsna kompenzacija za suživot s medvjedom, koji treba zadovoljiti određene zahtjeve: ispravno zbrinjavanje smeća, ograđivanje vrtova, košnice, zaštita stoke i sušenog mesa. Gorski kotar je oduvijek živio od šume – drva, ali i od životinja.
Danas je najčešći susret čovjeka s medvjedom. U većini slučajeva medvjed pobjegne čim osjeti čovjeka, no ponekad se to ne dogodi. Mladi se medvjed zna zaletjeti, no to je više blef. Obično je riječ o dvogodišnjacima koji se još nisu naučili bojati čovjeka, ali ga doživljavaju kao nešto zanimljivo. Ako čovjek ostane na mjestu, mladi medvjed vidi da ga se on ne boji i povuče se nekoliko metara prije susreta. No nipošto se ne savjetuje „igrati“ s medvjedima jer su to snažne i nepredvidljive divlje životinje. Naravno, bitno ga je ne iznenaditi – potrebno je da spazi čovjeka pravodobno. Najopasnija je majka s mladuncima, jer ih ona dvije godine priprema za samostalan život. Odlučno ih brani, opasna je i nasrće na moguću opasnost. Tada treba ostati miran i ne paničariti. Treba izbjegavati izravni kontakt očima. U slučaju napada medvjeda ne smije se bježati, nego valja leći na trbuh i zaštititi glavu rukama.
O autoru
