Become a Patron!
Priroda Hrvatske

Bijele i Samarske stijene

Usred šumovite Kapele uzdižu se nevjerojatni bijeli tornjevi rezervata Bijele i Samarske stijene. Oblikovale su ih atmosferske i geološke sile, a udomljuju mnoga živa bića.

 

Opojna aroma svježe vegetacije omamljuje dok se nalazite na rubu provalije. Pad bi bio smrtonosan, no zadivljenost prirodom jača je od vrtoglavice. S dominantnog položaja od oko 1300 metara izviruje pejsaž kroz ples smreka na vjetru. Na desetke kilometara uokolo valja se po planinama i dolovima bujna šuma, a ljeskanje u daljini odaje more na drugoj strani. Ipak, ni Jadran ni zelenilo nisu u središtu pozornosti, nego bijeli stjenoviti tornjevi u zelenome moru, čija glatkoća bliješti na podnevnom suncu. Geografska izoliranost i ovakva divljina rijetke su pojave u Hrvatskoj.

Izoliranost stijena

Koliko god se područje čini izolirano i nepristupačno, ovdje nije teško doći. Po dolinama krivudaju dobre šumske ceste. Za putnike iz smjera Zagreba već iza Ogulina počinje uspon. Prvo se zaobilazi Klek, a zatim se sve više ulazi u dubinu Gorskog kotara. Kada se iz šume otvore prostrane livade, dolazi se do Jasenka, zadnjeg sela na putu prema stijenama. Može se stići i iz Gorskog kotara, preko Mrkoplja, odnosno Begova Razdolja. U oba slučaja, šumski makadam zamjenjuje asfalt kako se planina počinje strmo uzdizati iz ravnijega šumskog područja, bespuća Velike Kapele.

Za razliku od, primjerice, Velebita i Biokova, čije se vizure lako i instinktivno naziru, Velika Kapela nije markantna planina. Nju čini niz manjih i većih grebena, koji se dobro vide s neke od povišenih stijena. Jedan od najvećih hrptova je Bjelolasica s negdašnjim olimpijskim centrom. U njezinu neposrednom susjedstvu i općenito u središtu kapelskog područja nalaze se dva gorska sklopa – Bijele i Samarske stijene.

Iako udaljene tek nešto više od dva kilometra zrakom, te dvije skupine stijena u stvarnosti su odijeljene dubokom i teško prohodnom dolinom, Crnom dragom. Upravo je ona zaslužna što ih nazivamo posebnim planinskim skupinama, unatoč očitim sličnostima i podrijetlu. U tišini vrhova lako je doživjeti samoću koja je dugo vladala ovim područjem, sve dok ga vanjskom svijetu nije otkrio lugar Jakob Mihelčić. On je 1899. godine pokazao put do vrha Bijelih stijena poznatom botaničaru Dragutinu Hircu. Hirc i njegov sin Miroslav zatim su nizom putopisa i znanstvenih nalaza privukli pozornost javnosti.

Krš usred šume

Pogleda li se nakratko samo srce Bijelih stijena, nije teško zamisliti kako su se osjećali Hirc i svi ostali posjetitelji. Impozantni te, kazališnom terminologijom rečeno zvijezde pozornice, nesporno su mnogi stjenoviti stupovi. Vitki, okomito se uzdižu i do 50 metara prema nebu. Doimaju se neosvojivo, onako glatki i sjajni. Okolne su stijene geološke sile oblikovale u sve moguće oblike. Neke se mogu usporediti s poznatim predmetima, za druge ni mašta ne pomaže. Ljudi u njima prepoznaju kugle, bačve, prste …

Na samom vrhu čovjek ima mjesta tek da udobno stoji, no jak vjetar često prijeti rušenjem u vrtoglav ponor, samo srce stijena. Tko se ondje nađe, ima osjećaj jednak onome koji čovjeka obuzme kada s vrha katedrale gleda u njezinu tamnu unutrašnjost. Pri silasku treba biti oprezan, jer svaki korak može biti i posljednji. Konačno na dnu, kroz velika vrata ulazi se u visok hodnik. U jednom trenutku put se sužava, jedna gromada zapriječila bi put da ga ne drži kameni stalak. Vrh je toliko sitan da čovjek pomisli kako će svakog trena popustiti, naravno baš kad je ispod toga. Prolaz se dalje proširi u poveću prostoriju, plavo nebo opet se nazire negdje u visini. Još mnoge takve „prostorije“ udomljuju Bijele stijene, pravi mali labirinti.

Krševit i teško dostupan krajolik upotpunjuju brojne vrtače. Izgledaju kao da su nastale strašnim bombardiranjem, no zapravo su posljedica urušavanja poroznih stijena. Ove udubine svijet su za sebe. Kretanje otežava bujna vegetacija koja skriva kakvu rupu ili pokretni kamen. Vrtače su i prirodno groblje, jer odumrlo drveće pada u njih. Ogoljeli kosturi smreka i jela spomenici su negdašnjim divovima. Na samom dnu polja začuđujuća je slika. Odmah uz zelene biljke bijeli se snijeg usred ljeta. Konačno, iz dubine i mraka zjape špilje, često ravnih bridova kao ureza nožem.

Upravo krški pejsaž daje ljepotu ovome području. Umjesto klasičnih planinskih prizora s grandioznim oblicima tu je izrazito razvijen mikroreljef. Susjedni vrhovi pod šumom svojom se jednostavnošću i običnim izgledom ne mogu ni približno mjeriti s ovim stijenama. Jasno je da takav izgled Bijele i Samarske stijene duguju velikim geološkim silama, odnosno fenomenu krša, koji je karakterističan za Dinaride, a ovdje je to posebno izraženo.

Važna karakteristika koja stijene razlikuje od susjednog krajolika jest njihov sastav i nagib geoloških slojeva. Ovdje su slojevi gotovo horizontalni, najizloženiji jakim bočnim pritiscima. Oni su u vršnom dijelu uzrokovali pucanje stijena i nastanak izrazito dubokih pukotina. Tu se nije mogla formirati veća količina humusa, koji je ionako bio ispran. Sjevernije su na površini kompleksi takvih debelih stijena, ali nisu horizontalni nego pod kutom, primjerice od 22 ili 24 %. Nije to nimalo pitom reljef, no ni izrazito ogoljen i goletan. Tu ima dolomita koji se lakše i brže troši te stvara humus. Na njemu se potom stvara vegetacija, pa izgleda pitomije. Ogoljele stupove Bijelih i Samarskih stijena gradi otporniji vapnenac. Završne poteze kistom svaki su dan vukli voda, led i sunce. Precizno su rezbarili stijene, oštreći im rubove, učvršćujući ih i modelirajući u razne oblike.

Dah Alpa

Iako se čini nemogućim, biljke su prigrlile nepristupačan teren. Neke rastu doslovno na golim stijenama, često iz okomite litice. Takva biljaka je runolist. Njegovi mekani, baršunasti listovi simbol su planina. Ovdje ponekad treba puzati da bi ga se temeljito promotrilo. Runolist raste uglavnom po Alpama, a nije jedina takva vrsta. Flora Bijelih i Samarskih stijena u sklopu hrvatskih Dinarida ističe se velikim udjelom alpskih vrsta. Te vrste rastu na manjim nadmorskim visinama nego u Alpama. Jedan od najvećih akrobata je smreka. Opire se gravitaciji dok raste s litice. Ova vrsta sa središtem rasprostranjenosti u višim planinama Srednje i Sjeverne Europe u Hrvatskoj je mnogo rjeđa.

Raste na mjestima koja su negostoljubiva za ostale biljke. U nas su to hladne uvale i klanci Gorske Hrvatske te strme vapnenačke stijene. Stijene su vrlo strme, zapravo imaju premalo tla i vode da bi na njima rasle bukva ili jela. Na blažim padinama one ponovno prevladavaju, primjerice u najvećem dijelu Gorske Hrvatske. Na sjenovitim i vlažnim padinama raste samo bukva. U proljeće se prizemni sloj sav zazeleni od medvjeđeg luka, a ne zaostaju ni deveterolisna i višelisna režuha. Riječ je o šumama na izrazito humoznim tlima, koja omogućuju rast podzemnih organa tih vrsta. Režuhe i bijeli kranjski bun neke su od vrsta po kojima su to tipične ilirske, jugoistočnoeuropske bukove šume. Zanimljivo je da rastu mnogobrojne vrste paprati; gotovo sve vrste kontinentalnog dijela Hrvatske ondje se mogu naći.

Obilje vegetacije na siromašnoj podlozi još više začuđuje kada se zna da joj nije osiguran ni stalni tok vode ni njezin izvor. Vodopropusna vapnenačka podloga kao spužva odmah upije svu vodu. Sve to nadoknadi golema količina padalina. Svake godine tri prostorna metra (3000 mm) kiše i snijega zaliju to područje, dok u Zagrebu ne padne ni metar (oko 900 mm) padalina. Kišonosni oblaci najplodonosniji su ujesen, a potom u proljeće. To je dovoljno da se napoje mnoge biljke. Poznato je, naime, da tek jedna bukva na dan transpiracijom izvuče iz zemlje nekoliko stotina litara vode.

Dapače, u tihim vrtačama ili udolinama posredni znakovi vode su očiti – u obliku mahovine i papratnjača što rastu kao epifiti na kori drugih biljaka. Budući da nisu paraziti i ne crpe vodu iz stabla, nemaju drugi izvor nego vodu dobiju od oborina i vlagom iz zraka. Sve biljke, osim s nedostatkom vode, moraju se boriti sa surovom klimom. Moraju preživjeti hladne i duge zime s mnogo snijega. Dnevne temperaturne amplitude velike su, posebice u ljetnom razdoblju. Te izražene razlike povećavaju izloženost suncu ili sjeni te vjetru.

Raj za planinare

S obzirom na jedinstvene prirodne vrijednosti koje područje pruža, ovo područje zaštićeno je kao strogi rezervat. To je najstroža kategorija zaštite u Republici Hrvatskoj. Još su jedino Rožanski i Hajdučki kukovi na Velebitu zaštićeni na taj način. Definicija strogog rezervata je jasna: to su područja gdje je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena pod utjecajem čovjeka. Svako obavljanje radova koji narušuju slobodnu evoluciju prirode nije dopušteno. Strogo su zabranjeni šumarstvo, lov, prenamjena zemljišta.

Nema izgradnje, čak ni planinarskih objekata. Područje je odavno ispresijecano stazama te postoji duga tradicija planinarenja i prije proglašenja strogim rezervatom 1985. godine. Tako se i danas dopušta dolazak planinarima, koji ne štete tome području jer su zaljubljenici u prirodu, u pravilu ne uznemiravaju živi svijet, niti su glasni dok prolaze, a sa sobom nose smeće. Moraju poštovati pravila, npr. ne smiju ništa dirati, a posebice je zabranjeno brati bilje. Svi se posjetitelji moraju kretati isključivo po označenom putu (primjerice, Vihoraškom putu, koji povezuje Bijele i Samarske stijene).

Podijelite ove stranice:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *