Tlo
Kao dio “ekološkog trojstva” tlo – voda – zrak, tlo je ključna sastavnica svih kopnenih (terestričkih) ekosustava što je odlučno za proces fotosinteze kao temeljni proces života na Zemlji.
Tlo je biološki aktivan rastresiti sloj površinskog dijela litosfere sastavljen od krute, kapljevite i plinovite faze, obilježen specifičnim morfološkim, kemijskim, fizičkim i biološkim značajkama. Tlo se razlikuje prema načinu i brzini razvoja, ulogama, izloženosti antropogenom utjecaju i raznim drugim mjerljivim parametrima. Ono je sastavnica bio sfere i nerijetko je pod snažnim utjecajem čovjeka. S obzirom na razinu antropogenog utjecaja razlikuje se tlo šuma, prirodnih travnjaka, tresetišta, pustinja i polupustinja (uključujući i permafrost), agroekosustava, naselja, industrijskih sredina itd.
Tlo se može opisati kao živi organizam koji diše i neprestano se mijenja. Ono je obilježeno specifičnom pedoklimom, biološkom aktivnošću i dinamikom ugljika. Tlo je kao živi laboratorij gdje se stalno odvijaju biokemijski procesi. U njemu se neprestano odvija specifični ciklus tvari i energije.
Tlo je jedinstvena prirodna tvorevina – tanki omotač smješten između litosfere i atmosfere, sastavljen od krute, tekuće i plinovite sastavnice te živih organizama u vrlo dinamičnom odnosu, koji poput plašta prekriva Zemlju. Mineralni dio tla nastao je iz matične stijene, a organski iz ostataka organizama vrlo složenim procesima tvorbe tla – pedogeneze, trošenjem stijene i sintezom produkata toga trošenja u nove – sekundarne minerale (alumosilikate) i naseljavanjem trošine živim organizmima, a zatim podliježe stalnim promjenama u procesu evolucije.
PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU!
Dakle, prema svojim obilježjima tlo je živi organizam koji nastaje (rađa se), mijenja se, „raste“ (povećava dubinu, masu i volumen) i razvija, odnosno podliježe evoluciji. Procesima geneze tla (pedogeneze) i evolucije tlo se razvija iz inicijalnih stadija u mlade (juvenilne) i razvijene stadije, ostavljajući vidljive znake u obliku slojeva u profilu tla, koje nazivamo genetskim horizontima. Vidimo ih na sl. 1. Postanak i razvoj – evolucija tla spori su procesi koji u jednom naraštaju čovjeka ne ostavljaju vidljive tragove, pa mi zapravo svjedočimo različitim stadijima evolucije tla. Kao što je vrsta u biologiji osnovna klasifikacijska jedinica, u tlo znanosti je to tip tla.
Horizonti tla
Svako tlo može se odvojiti u slojeve koji se nazivaju horizonti.
Najvažniji su horizonti tla: A-horizont, površinski humusno-akumulativni horizont u kojem su dobro humificirane org. tvari koloidnih svojstava izmiješane s mineralnim dijelom tla; E-horizont, eluvijalni horizont, nalazi se ispod horizonta A i u odnosu na horizont koji leži ispod njega ima manji udjel gline i seskvioksida (željezni i aluminijev oksid); B-horizont, metamorfoze in situ, kambični horizont, leži između horizonata A i C ili A i R; B-iluvijalni horizont, leži ispod E-horizonta i bogatiji je glinom; C-horizont, rastresiti dio matične stijene i R-horizont, čvrsta stijena; G-horizont, glejni horizont, pokazuje redukcije i sekundarne oksidacije u stalnim ili povremenim anaerobnim uvjetima; P-horizont, nastaje obradbom, miješanjem više prirodnih horizonata. Horizonti i pothorizonti tla vidljivi su na njegovu okomitom presjeku i važan su kriterij u prirodoznanstv. klasifikaciji tala.
Podjela tala
Postupak sistematskog grupiranja i razvrstavanja pojedinih tala prema nekim zajedničkim svojstvima (morfološka, fizikalna, kemijska) nazivamo klasifikacija tala. Kao rezultat klasifikacije tala dobivamo sistematiku tala (pedotaksonomiju).
Klasifikacija tala Hrvatske je genetička s osnovama proizvodno-ekološkog vrednovanja tla. Temeljena je na svojstvima koja su morfološki vidljiva i mjerljiva. Početna klasifikacijska jedinica je odjel. Odjeli se dijele na klase, a klase na tipove.
I ODJELI
Izdvojeni su na temelju načina vlaženja i kvalitete vode.
Postoje 4 odjela:
1. AUTOMORFNA TLA (vlaženje samo oborinama)
2. HIDROMORFNA TLA (dodatno vlaženje površinskom ili podzemnom vodom)
3. HALOMORFNA TLA (zaslanjena tla)
4. SUBAKVALNA TLA (tla u plitkim vodama stajačicama)
Zahvaljujući velikoj varijabilnosti činitelja tvorbe tla, u našem je prostoru nastalo mnoštvo genetskih i ekološki kontrastnih tala. Černozem, eutrično smeđe tlo i lesivirano tlo na lesu zauzimaju oko 15% ukupne površine Hrvatske i naša su najproizvodnija tla, najviše zastupljena u Slavoniji i Baranji. Aluvijalna i hidromorfna (močvarna) dijelom meliorirana tla nalaze se uz gl. vodotoke, zauzimaju oko 14% ukupne površine i heterogenih su svojstava. Na pleistocenskim ilovačama sr. Hrvatske najrasprostranjeniji su ravničarski i obronačni pseudoglej (oko 10% ukupne površine).
Osrednje su pogodni za poljodjelstvo i vrlo su dobro stanište za šume hrasta kitnjaka. U našem kršu kao gl. tipovi tala ističu se: crnice i rendzine, smeđa tla na vapnencima i dolomitima te crvenica (terra rossa). Najviše su rasprostranjena smeđa tla na vapnencima i dolomitima (17 do 18% ukupne površine) i dobra su staništa bukovih i bukovo-jelovih šuma. U višim gorskim predjelima stjenovitih (više od 50%) terena nalaze se organomineralne crnice (10% ukupne površine).
To su plitka tla (manje od 25 cm) niske proizvodnosti. Crvenice (oko 6% ukupne površine) nalaze se u eumediteranskom području, imaju crvenu boju, velik udjel gline i poliedričnu strukturu. Nastale su od netopivog ostatka vapnenaca i dolomita u procesu tzv. rubifikacije. Građa je profila rendzina na flišu i saharoidnim dolomitima (7 do 8% ukupne površine) tipa A-C-R. To su litokarbonatna tla što se oblikuju u različitim bioklimatima i imaju širok raspon fizikalnih i kem. svojstava.
O autoru
