Klima
Klima je prosječno stanje atmosfere nad nekim mjestom ili područjem u određenom vremenskom razdoblju. Klima Hrvatske tipična je klima umjerenog pojasa, u kojoj se sreće kontinentalnost s Mediteranom, ali i utjecaj vlažnih zračnih masa s Atlantika.
Globalno kruženje vode ključno je za održavanje temperature. Osnovni je pokretač energija Sunca, a voda − koja kruži prirodom te lako mijenja stanje, pohranjuje i pušta goleme količine te energije − njezin je idealan prenosilac. Ona može tu energiju prenijeti s jedne strane planeta na drugu. Voda kruži i kao tekuća voda na kopnu, ali i kao zračne i oceanske mase, pa ima nevjerojatan utjecaj na klimu. Klima je prosječno stanje atmosfere u nekom vremenskom razdoblju, a znanost koja proučava klimu zove se klimatologija.
Klimatologija i meteorologija, koja je fokusirana na trenutačno stanje atmosfere (i klime), proučavaju procese u atmosferi. Poznato je da zrak u sebi može pohraniti vodu. Naravno, zrak iznad pustinje pretežno je suh, a onaj iznad oceana vrlo je vlažan. Takve su zračne mase pod utjecajem tlaka i temperature. Općenito, iznad ekvatora najjače je Sunčevo zračenje, a fizikalnim zakonima toplina se miješa i raspodjeljuje prema hladnijim krajevima, odnosno iznad polova. To se postiže vjetrovima. Također, zrak struji iz područja višeg tlaka u područje nižeg tlaka. No budući da površina Zemlje nije jednolična, kontinenti uvelike kompliciraju to jednostavno strujanje. Javljaju se veliki ciklonalni i anticiklonalni centri. Naš se planet rotira pa inertnija atmosfera zaostaje, odnosno iskrivljuje strujanja od ekvatora prema polovima (Coriolisova sila).
Unatoč regionalnim poremećajima, globalno postoji prilično stalna cirkulacija zraka kojom se voda i energija raspodjeljuju od ekvatora prema polovima. Vjetrovi koji ih prenose organizirani su u tri velike stanice na svakoj polutki (nad tropskim, umjerenim i polarnim krajevima). Svaka je od njih petlja koja se neprestano rotira; primjerice, najjača, tropska zagrije se oko ekvatora i diže uvis, ostavljajući polje niskog tlaka. Tako pod gradijentom tlaka i temperature putuje prema polovima da bi se oko 30. paralele ohladila, kondenzirala, zgusnula i počela spuštati na površinu, stvarajući polje visokog tlaka, pritom predajući dio energije ćeliji umjerenog pojasa. Takav se zrak vraća na ekvator.
Tropski oceani, kao golemi izvori vlage i temperature, imaju velik utjecaj na globalnu klimu. Tihi ocean golemo je neprekinuto područje koje ima posebnu važnost. Višegodišnje oscilacije uzrokuju globalne poremećaje poznate kao El Niño i La Niña. No i lokalno, oni su izvor nestabilnosti, ali i pokretačkog procesa. Poznati su tropski monsuni koji natapaju jugoistočnu i južnu Aziju, ali i razorni uragani i cikloni.
Visoko u atmosferi, na visinama od 7 do 16 km, struji mlazna struja koja u obliku vrpce nevjerojatnom brzinom od 200 do 500 km/h kruži i prevaljuje goleme udaljenosti. Postoje četiri mlazne struje koje stalno pušu oko Zemlje (dvije na sjevernoj Zemljinoj polutki, a dvije na južnoj).
Reljef ima vrlo veliku ulogu u lokalnoj mikroklimi, posebice u raspodjeli padalina. Posebnu ulogu imaju planine. Zrak se na njima uzdiže, hladi, kondenzira i pada u obliku kiše ili snijega. Ekstreman je primjer Havajskog otočja, na kojem jedna strana planina dobiva više od 10 metara padalina u godini, dok je druga strana gotovo suha. U Hrvatskoj su visoke planine Gorskog kotara natapane s više od 3000 mm kiše i snijega u godini, dok kontinentalni krajevi primaju oko 1000 mm i manje, a pučinski otoci graniče s aridnošću. Slično je s južnim i sjevernim stranama planina, brda, zaljeva, kanjona itd. Poznat je Limski kanal, u kojem na južnim padinama raste mediteranska vegetacija, a na sjevernim više kontinentalna vegetacija.
Klima Hrvatske tipična je klima umjerenog pojasa, u kojoj se sreće kontinentalnost s Mediteranom, ali i utjecaj vlažnih zračnih masa s Atlantika. Prema Köppenovoj klasifikaciji, gotovo cijela Hrvatska ima umjereno toplu kišnu klimu (C), a samo najviši planinski krajevi snježno-šumsku klimu (D). Dalmatinsko priobalje i otoci imaju sredozemnu klimu (Cs), dok su u ostalim dijelovima Hrvatske zastupljeni različiti tipovi umjereno toplih i vlažnih klima (Cf) koje se međusobno razlikuju prema stupnju topline ljetnih mjeseci (vruća, topla ili svježa ljeta) i godišnjem režimu padalina.
Cijeli taj atmosferski sustav mijenja se ovisno o sezonama, uslijed godišnje promjene nagiba Zemlje, ali i tijekom dužih vremenskih razdoblja (npr. izmjena ledenih i toplih doba i sl.). Danas smo na pragu klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem, uslijed kojih dolazi do porasta temperatura. Povećane emisije stakleničkih plinova iz industrije, prometa, termoelektrana i ostalih izvora glavni su krivac za to.
Prosjek godišnje količine oborina u Hrvatskoj iznosi od 600 do 3000 mm. Gorski kotar i Lika primaju između 1200 i 2000 mm oborina u predjelima do nadmorske visine od 1000 metara. Risnjak je sa 3600 mm u samom vrhu ljestvice po količini oborina u Hrvatskoj. Više od 2000 mm u godini padne na golu, krševitu površinu Velebita te na Malu i Veliku Kapelu i Ličku Plješivicu. Na sjevernom dijelu Jadrana padne od 1000 do 1500 mm oborina, a na otocima manje od 1000 mm. Južni kontinentalni dio Jadrana prima između 800 i 2000 mm oborina. U međuriječju Save i Drave količina oborina smanjuje se s porastom kontinentalnosti od zapada prema istoku Hrvatske sa 1000 na 600 mm.
O autoru
