Gospodarenje prirodom
Gospodarenje prirodom mora osigurati očuvanje prirode, odnosno mora biti održivo. U suprotnom, dolazi do iscrpljivanja resursa, kao i nestanka biološke raznolikosti.
NATURA 2000 je i mehanizam gospodarenja, jer sama zaštita nikad nije dovoljna. Potrebno je osigurati i gospodarski model koji će zadovoljavati potrebe čovjeka i čuvati prirodu − održiv razvoj. Drugim riječima, proizvodnja hrane, energije i ostalih oblika ljudske aktivnosti mora se uskladiti da što manje troši i uništava resurse − ponajviše vodu, tlo i zrak − te da što manje stvara stakleničke plinove koji uzrokuju klimatske promjene. U uvjetima povećanja stanovništva u svijetu, mora se spriječiti rasipanje energije, neučinkovitost u prometu, smanjiti negativan utjecaj poljoprivrede itd., ali i prilagoditi mnoge naše navike za lagodan život.
Globalno se neodrživim lovom i ribolovom te sječom šuma gubi važna biološka, genetska i ostala raznolikost. Primjerice, monokulture žita, voća i povrća gube otpornost, jer su izgubljeni geni koji bi križanjem mogli djelovati protiv novog soja parazita ili bolesti. Klimatske promjene uzrokovane izgaranjem fosilnih goriva jasan su pokazatelj kako je razvoj sada neodrživ i kako nam se osvećuje atmosferskim ekstremima i ostalim poremećajima.
Održivo gospodarenje vodama nužno je za očuvanje vodenih ekosustava, ali i zaštitu imovine od poplava i ostalog djelovanja voda. Štete od poplava sve su više posljedica klimatskih promjena, ali i neshvaćene složenosti rijeka koje su dugo vremena smatrane ravnim kanalom. Tada se nije znalo da je riječni sustav vrlo složen, da rijeka nije samo voda između dviju obala. Regulacija rijeka sprečava male sezonske poplave, ali može prouzročiti velike, katastrofalne. Regulirana rijeka gubi vezu s poplavnom nizinom te se suvišna voda nakuplja u njezinu koritu. Nakon jakih kiša uzvodno, korito više ne može prihvaćati toliku vodu i rijeka se, nažalost, ponekad izlije u naselja.
Nakon mnogih znanstvenih istraživanja postala je jasna nova slika. Poplave i erozija nisu nešto samo po sebi negativno. Upravo suprotno; to je ključ žive nizinske rijeke. Temeljeno na znanstvenim spoznajama, Europska unija razvila je novu koncepciju gospodarenja rijekama – Okvirnu direktivu o vodama. Glavni cilj direktive jest ostvariti dobro stanje svih površinskih voda do 2015. godine. Osim kemijsko-biološkoj kvaliteti, velika pozornost posvećuje se ekosustavima. Primjerice, poplavna područja riznica su prirodnog bogatstva, ali ujedno pohranjuju poplavnu vodu i štite od poplava. Razvijeni europski narodi stoga polako vraćaju meandre izravnatim rijekama i obnavljaju poplavna područja.
Šumarstvo je, za razliku od vodnog i većine ostalih gospodarstava u Hrvatskoj, na visokoj razini održivosti, a to je vrlo važno jer je 42 % kopnene površine pokriveno šumom, od kojih su velika većina prirodne površine. Šumarstvo se temelji na potrajnosti, odnosno održivom korištenju tako da su površine pod šumom više ili manje jednake, a tradicija duga dva i pol stoljeća na najvišoj je europskoj razini. U većini zapadnoeuropskih zemalja prirodne šume su nestale ili su znatno degradirane čistim sječama te umjesto njih su održavane umjetne šume, primjerice mrekove.
Time su njihova flora i fauna znatno osiromašene. Kod nas se, nasreću, ali i zahvaljujući generacijama stručnjaka, šumarstvo od početka razvijalo na održiv način. Tako je sačuvan iznimno visok stupanj biološke raznolikosti, pa su naše šume među najprirodnijima u Europi. Posebice se to odnosi na jelove šume (u zajednici s bukvom), koje se gospodare preborom − sječenjem pojedinih stabala. Time se trajno zadržava šuma na krškom terenu, što itekako povoljno utječe na eroziju te smanjuje bujice, a očuvana su, dakako, sva stabla, uključujući ona stara, važna za mnoge životinje, gljive i ostale organizme.
Da bi preživio, čovjek je uvijek lovio, bez znanja o ekosustavu i kontroli. Tisućljećima je to bila održiva aktivnost, no povećanjem broja ljudi i razvojem tehnologije, lov je postao golem pritisak na prirodu. Uzrokovao je nestanak vrsta, ali i poremećaje u populacijama, posebice nedostatkom vršnih grabežljivaca, primjerice vuka. Posljedica toga prekomjerna je brojnost pojedinih vrsta, koje se ujedno hrane poljoprivrednim proizvodima ili uzročnicima bolesti. Danas je u Hrvatskoj lov kontroliran, količinski, prostorno i vremenski, a njime upravlja struka. Za pojedine vrste izrađuju se akcijski planovi i prati se brojnost populacija. Velik problem ostaje ilegalni lov, posebice na ptice pjevice.
Svjetski oceani i mora važan su izvor bjelančevina (ribe, mekušci i ostale životinje), no iz istih razloga preopterećene su populacije, a brojnost glavnih vrsta jako se smanjila. Iako ne još tako dramatično, i u Jadranu se osjećaju slične posljedice. Potrebno je stoga regulirati ribolov u pojedenim područjima i u određeno doba godine te ribolovne alate; primjerice, potrebno je povećanje oka na mreži i sl. Iz mora smijemo uzeti samo onoliko koliko more može obnoviti, a sve iznad toga znači pad populacija i, nažalost, prazne ribarske brodove. Također, potrebno se okrenuti zaštiti obnovljivih bogatstava mora, ponajprije na najugroženijim područjima. Jedan od mehanizama jest uspostaviti zone bez ribarenja, gdje će se komercijalne vrste razmnožavati i rasti, a onda će “višak” ribe napučivati susjedna područja u kojima se lovi (i to održivo na već spomenuti način). Održiv razvoj stoga je jedino dugoročno jamstvo suživota čovjeka i prirode, opstanka i nas i susjeda.
O autoru
