Možda nema boljeg simbola od vuka u sukobu čovjeka s prirodom. Vuk je oduvijek prezren, na njega su organizirane hajke. Istrijebljen je ili protjeran na najzabačenija mjesta. Istodobno, možda nema boljeg simbola divljine od ovog sisavca. Zavijanje vuka u sumrak negdje usred divljine još je pojam romantične prirode.
Vuk (canis lupus) se u Hrvatskoj još održava na velikom dijelu zemlje iako je u Europi uvelike nestao. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko dvjesto vukova. Ono što mu najviše treba – hranu i miran zaklon – nalazi u planinskom i krškom području gotovo cijele Hrvatske južno od Karlovca izuzev uskog pojasa obale, Istre i otoka. To su uglavnom rijetko naseljena područja Gorskoga kotara, Velebita i Like te Dalmacije. Vuk nije izbirljiv u odabiru staništa, a najviše voli guste šume, gustiše s livadama te ogoljeli krš. Vuk je predak pasa, ali je za razliku od mnogih pasmina našeg najboljeg prijatelja zadržao prirodan izgled. Najčešće je sive boje, dugačak od njuške do vrha repa 170 cm, a teži u prosjeku 31 kg.
Vukovima je potreban velik životni prostor jer plijen je u takvu staništu relativno rijedak i raštrkan. To su društvene životinje i žive u čoporu kojeg vodi reproduktivni par. Ostatak odraslih vukova njihovo je potomstvo. Čopor u Hrvatskoj u prosjeku ima 5 – 7 životinja među kojima je dobro uspostavljena struktura uzajamnih odnosa koji omogućuju da on djeluje kao cjelina. Cijeli čopor osim najmlađih sudjeluje u lovu. U Hrvatskoj su im najčešće na meti jelen, srna i divlja svinja te neznatno i manji sisavci poput zeca. U krajevima u kojima nema divljeg plijena stoka ima znatan udio u prehrani vuka.
Vukovi obilaze teritorij dok ne otkriju plijen, uglavnom mirisom. Potom ga slijede i pronalaze. Katkad veliki plijen ne bježi već je u obrambenom položaju, pa ga pokušavaju natjerati u bijeg; u suprotnom oklijevaju. Ako plijen odmah počinje bježati, vukovi počinju potjeru koja iscrpljuje žrtvu. Odustaju ako potjera traje predugo. Veliki plijen ne napadaju frontalno nego ga grizu svojim snažnim čeljustima s kratkim, ali oštrim i čvrstim zubima sa stražnje strane, stvarajući rane od kojih životinja krvari. Manji plijen vuk hvata za vrat kidajući živce i arteriju te životinja vrlo brzo ugiba.
Vukovi mogu za jednog hranjenja pojesti i do petine svoje težine. Dakako, vukovi traže slabije, starije i bolesne jedinke koje mogu lakše uhvatiti nego brze i zdrave životinje. Time održavaju “zdravlje” populacije plijena i općenito cijelog ekosustava. Često zalaze i u blizinu naselja i hrane se stokom ako nije dobro čuvana, posebice u Dalmaciji. Tada znaju napraviti velike štete.
Vukovi mogu u danu proći 25 km. Ipak, u Dalmaciji u prosjeku prolaze 2 km, u Gorskom kotaru 4 km, a na Velebitu oko 8 km. Kretanje, odnosno veličina teritorija, ovisi o kvaliteti tog prostora, odnosno gustoći plijena. Tako je u Dalmaciji prosječna veličina teritorija vukova od 150 do 200 km2, u Gorskom kotaru 350 km2, a na Velebitu – na kojem vladaju ekstremniji uvjeti – čak i 760 km2. Taj teritorij brane od drugih vukova, često i po cijenu smrti. Svoj “posjed” označavaju urinom, izmetom, grebanjem tla i zavijanjem. Zavijanje služi i za komunikaciju članova čopora, baš kao i režanje, lavež, mirisi, tragovi, govor tijela i očiju. Zavijanje je češće ljeti kad mladi intenzivno uče ponašanje odraslih.
Parenje počinje još zimi, od siječnja do travnja, ovisno o klimi određenog područja. Ženka nakon dva mjeseca skotnosti donosi u skrivenom brlogu 4 – 7 vučića. Svi su oni potomci samo roditeljskog para čija je veza najčešće doživotna. Mladunci tijekom proljeća i ljeta odrastaju na okupljalištu čopora. To se mjesto prepoznaje po ostacima kostiju, izmeta, dlake i ostalih tragova vukova.
O autoru
