Brezov djed jestiva je gljiva dobre kvalitete koja raste uz breze od svibnja do studenoga. Prepoznatljiv po točkastom stručku i smeđem klobuku.
Brezov djed (Leccinum scabrum)jedna je od najpoznatijih i najčešćih vrsta iz roda Leccinum — čvrsta, prepoznatljiva gljiva koja gotovo uvijek otkriva prisutnost breze u blizini. Riječ je o jestivoj vrsti dobre kvalitete, omiljenoj među beračima, premda zahtijeva temeljitu termičku obradu zbog prisutnosti kserokomične kiseline.
Saznajte više o ostalim djedovima, biologiji gljiva te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda brezov djed?
Brezov djed je čvrsta, vitka i elegantna gljiva koja se lako prepoznaje po svojoj sivo-smeđoj boji i točkastom stručku. Raste u blizini breza, često u manjim skupinama, a svojim izgledom podsjeća na male šumske kipove koji proviruju iz lišća.
Klobuk je širok 4–16 cm, ponekad i do 20 cm, u mladosti konveksan, kasnije se raširi i spljošti. Za vlažna vremena postaje mazav i blago ljepljiv, dok je po suhom baršunast i ugodno glatkast na dodir. Površina je žuto-smeđa, sivo-smeđa ili smećkasta, a kod starijih primjeraka kožica puca u nepravilne mrežaste uzorke. Rubovi klobuka često su blago podvijeni, osobito kod mladih plodišta.
Stručak je dug i vitak, visine 8–15 cm, promjera 1–2 cm, valjkast i pun, pri vrhu lagano sužen. Cijelom je dužinom bjelkast i prekriven tamnim, gotovo crnim čehicama, koje tvore karakterističan šareni uzorak – kao da je posut sitnim točkicama. Upravo po tom uzorku dobio je narodno ime “djed”, jer stručak izgleda kao siva brada starca.
Rupice (pore na donjoj strani klobuka) su sitne, okrugle i gusto poredane, u početku bijele do bjelkaste, a kasnije sivkaste. Cjevčice su duge i lako odvojive od mesa klobuka, u starosti postaju sive ili sivosmeđe. Otrusina spora je smeđa, što je još jedna prepoznatljiva osobina ove vrste.
Meso je bjelkasto, čvrsto i elastično, a na prerezu ne mijenja boju – tek nakon duljeg vremena blago posivi. Nema izražen miris, ali je okus lagano kiselkast, što ga čini prepoznatljivim među vrstama roda Leccinum. Kod starijih primjeraka meso postaje spužvasto i lomljivo, što smanjuje njegovu kulinarsku vrijednost.
📖 Zanimljivost: Zbog svoje jednostavne, ali otmjene građe, brezov djed je među prvim gljivama koje djeca nauče prepoznavati – a iskusni berači ga cijene jer gotovo nikad nije crvljiv i jasno pokazuje stanište breze u kojem raste.
Gdje i kada raste brezov djed?
Brezov djed gotovo je neizostavan pratitelj brezovih šuma, jer s njima tvori mikorizu – poseban oblik simbioze u kojem gljiva pomaže stablu da bolje upija vodu i minerale, dok zauzvrat od njega prima hranjive tvari. Upravo zato ga najčešće nalazimo u blizini breza, često čak i tamo gdje raste tek pokoje stablo te vrste.
Raste od svibnja do studenoga, s vrhuncem sezone u ljetnim i ranim jesenskim mjesecima, osobito nakon toplih kiša. Najradije bira vlažna, ali propusna tla, bogata humusom i lišćem, a može se pojaviti i na rubovima šuma, livadama, pašnjacima i svijetlim proplancima gdje dopire više svjetlosti.
Vrlo je rasprostranjena vrsta u cijeloj Hrvatskoj – od nizinskih brežuljaka do planinskih područja – a često se pojavljuje i u urbanim parkovima ili vrtovima gdje su zasađene breze. U takvim staništima često raste pojedinačno ili u manjim skupinama, tvoreći male krugove ili linije duž korijenja stabla.
📖 Zanimljivost: zbog svoje povezanosti s brezom, brezov djed se često smatra pokazateljem zdravog šumskog ekosustava – gdje se pojavi ova gljiva, obično se nalazi i bogata mikroflora te stabilna zajednica šumskih organizama.
🍽️ Jestivost i primjena
Brezov djed je jestiva gljiva dobre kvalitete, ali se koristi samo klobuk. Najukusniji je dok je mlad, dok mu je meso još čvrsto i elastično. Stariji primjerci postaju spužvasti i neupotrebljivi.
⚠️ Upozorenje: Ne smije se konzumirati sirov jer sadrži kserokomičnu kiselinu koja uzrokuje gastrointestinalne tegobe (mučninu, povraćanje, bolove u trbuhu). Simptomi obično prolaze unutar 3–6 sati nakon pojave.
🔍 Slične vrste
- Grabov djed (Leccinellum pseudoscabrum) – raste ispod graba, a meso mu na prerezu pocrni.
- Topolov djed (Leccinum duriusculum) – raste uz topole; meso mu pocrveni, zatim poplavi i na kraju pocrni.
- Šaroliki djed (Leccinum variicolor) – baza stručka na prerezu postaje plavo-zelena.
- Opekasti turčin (Leccinum versipelle) i plemeniti hrapavac (Leccinellum crocipodium) – veće vrste, žutih rupica i raspucanog klobuka, čije meso potamni u crno.
Sve navedene vrste su jestive, ali se razlikuju po boji mesa i drvu s kojim stvaraju mikorizu.
📖 Zanimljivost: Brezov djed često se pojavljuje prije nego li breza u potpunosti ozeleni, pa ga iskusni berači nazivaju „glasnikom ljeta“.
O autoru
