Velika sunčanica (Macrolepiota procera) prepoznatljiva je po velikom klobuku i tigrastom stručku. Jestiva je i vrlo cijenjena gljiva, no koristi se samo klobuk. Saznaj kako izgleda, gdje raste i kako se priprema
Velika (prava) sunčanica (Macrolepiota procera) jedna je od najpoznatijih i najelegantnijih jestivih gljiva naših krajeva. Prepoznaje se po svom impozantnom klobuku koji može narasti i do 30 cm, te po vitkom, tigrasto prošaranom stručku. Zbog svoje veličine i prepoznatljivog izgleda ubraja se u gljive koje je teško zamijeniti, ali ipak zahtijeva određenu pažnju.
Saznajte više o ostalim sunčanicama, biologiji gljiva te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgleda velika sunčanica?
Velika sunčanica spada među najveće gljive naših krajeva i lako se prepoznaje po svom visokom, vitkom stručku i širokom klobuku.
Klobuk u mladosti je kuglast ili jajolik, podsjeća na zatvoreni kišobran. S vremenom se otvara i pretvara u širok kišobran promjera i do 30 cm, s jasno uočljivim ispupčenim središtem. Površina je svijetla, prekrivena velikim, smeđim, vunastim ljuskama koje su raspoređene koncentrično, dok je ispupčena sredina obično glatka i tamnija. Rub klobuka kod zrelih primjeraka često je resast, obješen i prekriven ljuskama, što mu daje osobit, gotovo dekorativan izgled.
Stručak je izrazito vitak i visok, može doseći i 40 cm, šupalj je, vlaknast i tvrd. Pri dnu je gomoljasto zadebljan, a cijelom dužinom prekriven tamnosmeđim, tigrastim šarama koje podsjećaju na uzorak zmijske kože. Na gornjem dijelu stručka nalazi se veliki, pomični vjenčić – odozgo bijel, a odozdo smeđ, s karakteristično iskrzanim rubom.
Listići su gusti, mekani i slobodni, što znači da se ne spajaju sa stručkom već stoje odmaknuti oko 1,5 mm. U mladosti su snježno bijeli, potom postaju žućkasti, a kod starijih primjeraka poprime blagu ružičastu nijansu.
Meso je bijelo, mekano i sočno u klobuku, dok je u stručku vlaknasto i žilavo. U dodiru sa zrakom tek neznatno pocrveni u kori stručka, a u ispupčenju klobuka ostaje tvrđe i kompaktnije. Miris je blag i ugodan, a okus podsjeća na lješnjake, što doprinosi njegovoj kulinarskoj vrijednosti.
Slične vrste i oprez
Velika sunčanica može se zamijeniti sa sličnim vrstama:
- Čađava sunčanica (Macrolepiota fuliginosa) ima krupnije i labavije ljuske na klobuku.
- Maslinasto-pjegava sunčanica (Macrolepiota olivascens) na oštećenim mjestima poprima zelenkastu boju.
- Ostale slične vrste mogu se razlikovati po boji klobuka, po jačem crvenilu mesa ili po manje izraženom uzorku stručka.
Pročitajte više o ostalim sunčanicama i njihovom raspoznavanju
U branju gljiva uvijek treba biti oprezan, a sigurno prepoznavanje vrste ključno je za sigurnu konzumaciju.
Stanište i doba rasta
Velika sunčanica najčešće se pojavljuje u ljeto i jesen, od lipnja pa sve do studenog, ovisno o vremenskim prilikama. Raste kao saprofit tla, što znači da razgrađuje organsku tvar i tako pridonosi plodnosti tla i ravnoteži ekosustava.
Najradije bira otvorene i osunčane prostore poput livada, pašnjaka, travnatih proplanaka i rubova šuma, ali se može naći i unutar rjeđih šumskih sastojina, duž šumskih staza ili na šumskim čistinama. Zbog svoje veličine često se ističe u krajoliku pa je berači lako uoče i izdaleka.
Karakteristično za ovu vrstu je da ponekad raste u velikim skupinama, a poznati su i takozvani “vještičji krugovi”, kada plodišta formiraju pravilne krugove na travnjacima. Ti kružni obrasci nastaju jer gljiva u podzemlju širi svoje micelijsko tijelo u koncentričnim krugovima, iz kojih se svake godine pojavljuju nova plodišta.
Velika sunčanica je rasprostranjena diljem Hrvatske i Europe, a osobito voli humusno tlo bogato hranjivim tvarima, no često je nalazimo i na pjeskovitim ili glinastim podlogama, sve dok ima dovoljno svjetlosti i vlage. Upravo zbog te prilagodljivosti ubraja se u jednu od češćih i sigurnijih gljiva za branje u našim krajevima.
Jestivost i kulinarska vrijednost
Velika sunčanica ubraja se među vrlo cijenjene jestive gljive. Iako cijela gljiva nije jednako prikladna za jelo, klobuk se smatra pravim delikatesom. Stručak je, zbog svoje žilave i vlaknaste građe, obično nejestiv pa se ne koristi u kulinarstvu, no ponekad se suši i melje u prah koji može poslužiti kao začin.
Najpoznatiji način pripreme je pohanje klobuka, pri čemu izgledom i okusom podsjeća na mesni odrezak. Pohane sunčanice mnogi smatraju najukusnijim “gljivarskim specijalitetom”, a često se poslužuju uz umak od vrhnja, salatu ili krumpir.
Osim pohanja, klobuci se mogu pripremati i:
- pečeni na žaru ili roštilju, začinjeni samo solju, paprom i maslinovim uljem,
- punjeni nadjevima od povrća, sira ili mesa,
- sjeckani u umacima, juhama i varivima, gdje daju bogat orašast okus,
- sušeni i kasnije korišteni kao dodatak jelima.
Okus velike sunčanice je blag, orašast, s notom koja podsjeća na lješnjake, što je čini posebno zanimljivom u kombinaciji s blagim začinima i svježim povrćem.
Važno je naglasiti da sunčanicu uvijek treba dobro termički obraditi. Nedovoljno pečena ili kuhana gljiva može izazvati gastrointestinalne tegobe, pa se preporučuje duže pečenje ili prženje. Upravo zbog svoje veličine i mesnatog klobuka, ova gljiva je pogodna za razne kulinarske eksperimente, ali i jednostavna jela koja naglašavaju njezin prirodni okus.
Gljive rastu najviše u šumama, pogledate video o šumama u Hrvatskoj:
O autoru
