Bijela imela (Viscum album) je zimzelena poluparazitska biljka s bijelim bobicama. Saznajte gdje raste, kako se širi i kakvu ulogu ima u prirodi.
Bijela imela (Viscum album) jedna je od onih biljaka koje gotovo nitko ne može ignorirati. Dok šume zimi utihnu i ogole, ona ostaje uporno zelena, visoko u krošnjama, poput biljke koja prkosi godišnjim dobima. Upravo ta vidljivost u doba mirovanja učinila ju je kroz povijest predmetom strahopoštovanja, vjerovanja, ali i znanstvene znatiželje.
Na prvi pogled djeluje gotovo ukrasno, no iza njezina nježnog izgleda krije se vrlo sofisticiran način života.
Kako izgleda bijela imela?
Bijela imela raste u obliku pravilne, kuglaste nakupine grana, često promjera i preko jednog metra kod starijih primjeraka. Izbojci su vilasto razgranati, kruti i lomljivi, a listovi debeli, kožasti i zimzeleni, bez vidljive nervature.
Najprepoznatljiviji dio su njezini plodovi – bijele, poluprozirne bobice ispunjene ljepljivom pulpom. Dozrijevaju krajem jeseni i tijekom zime, upravo onda kada u krošnjama gotovo nema druge hrane za ptice. Ta sezonska “ponuda” nije slučajna, već rezultat duge evolucijske prilagodbe.
Gdje raste i koje vrste napada?
Bijela imela je široko rasprostranjena u šumama Europe, a u Hrvatskoj je česta u nizinama, brežuljkastim krajevima. Vrlo je česta i u voćnjacima. Najčešće se veže uz listopadna stabla, poput jabuke, topole, lipe, javora i b, ali postoje i podvrste koje preferiraju četinjače, osobito borove.
Važno je naglasiti da imela nikada ne raste iz tla. Njezino sjeme može proklijati samo ako završi na grani odgovarajućeg domaćina – i to na točno određenom mjestu gdje može prodrijeti ispod kore.
Poluparazit – ni potpuno neovisan, ni potpuno ovisan
Bijela imela spada u poluparazitske biljke. Ona sama proizvodi energiju fotosintezom, ali vodu i mineralne tvari crpi iz stabla domaćina pomoću posebnih organa zvanih haustoriji. Ti organi prodiru u provodne snopove stabla i dugoročno ga iscrpljuju.
Za razliku od agresivnih parazita, imela ne ubija domaćina brzo. Njezina strategija je dugotrajno suživotno iscrpljivanje, koje s vremenom smanjuje rast, otpornost i sposobnost stabla da se nosi s drugim stresovima poput suše ili bolesti.
Kako se širi bijela imela?
Ključnu ulogu u širenju imaju ptice, osobito drozdovi i kosovi. One se hrane bobicama, a ljepljivo sjeme ili prolazi kroz probavni sustav ili se briše o grane. Tvar viscin omogućuje sjemenu da se čvrsto zalijepi za koru, čak i po kiši ili snijegu.
Nakon klijanja, mlada imela može godinama ostati gotovo neprimjetna, razvijajući haustorije ispod kore prije nego što se pojavi vidljiva zelena masa. Zbog toga se često čini kao da se “odjednom pojavila”, iako je proces trajao dugo.
Utjecaj na stabla i ekosustav
U umjerenom broju imela može biti dio prirodne ravnoteže, ali u velikim količinama ozbiljno slabi stabla. Zaražena stabla imaju manju krošnju, slabiji prirast i kraći životni vijek, što je osobito problematično u voćnjacima.
S druge strane, imela je važan zimski izvor hrane za ptice i mikro-stanište za razne organizme. Time pokazuje kako i parazitske vrste mogu imati ekološku vrijednost, unatoč negativnom utjecaju na pojedinačna stabla.
Imela u mitovima, običajima i medicini
Od keltskih druida, koji su imelu smatrali svetom biljkom, do današnjeg običaja ljubljenja pod imelom, ova biljka stoljećima simbolizira život, obnovu i plodnost. Njezina zimzelena priroda tumačila se kao znak besmrtnosti i zaštite.
U tradicionalnoj medicini koristi se već stoljećima, a suvremena istraživanja ispituju njezine bioaktivne spojeve, osobito u kontekstu regulacije krvnog tlaka i potpore imunosnom sustavu. No važno je naglasiti da je bijela imela potencijalno otrovna i da se koristi isključivo u kontroliranim, stručnim pripravcima.
🎄 Imela i Božić
Veza između bijele imele i Božića seže duboko u europsku tradiciju. Kao zimzelena biljka koja ostaje živa i u najhladnijem dijelu godine, imela je stoljećima simbolizirala život, obnovu i nadu. Stari Kelti smatrali su je svetom biljkom koja donosi zaštitu i sreću, osobito ako raste visoko na drveću.
U kasnijim kršćanskim običajima, imela je postala dio božićnog zelenila, a iz te tradicije razvio se i danas poznati običaj ljubljenja pod imelom – gesta pomirenja, bliskosti i dobre volje. Iako je danas često tek dekoracija, njezina simbolika i dalje podsjeća na ideju svjetla i života usred zime.
Biljka kontrasta
Bijela imela savršeno utjelovljuje kontraste prirode: lijepa, ali iscrpljujuća, sveta, ali otrovna, neupadljiva veći dio godine, a dominantna zimi. Visoko u krošnjama, često izvan našeg dosega, podsjeća da priroda rijetko nudi jednostavne priče – već složene, tihe strategije preživljavanja koje se odvijaju iznad naših glava.
O autoru
