Sunčanice su popularne jestive gljive u hrvatskim šumama. Saznajte kako ih prepoznati, razlikovati od otrovnih dvojnika i sigurno brati.
Sunčanice su među najupadljivijim gljivama naših šuma – visoke, vitke i s klobukom koji se širi poput pravog suncobrana. Rastu na svijetlim šumskim proplancima, rubovima šuma i livadama, često u manjim skupinama koje se izdaleka uočavaju. Ove gljive nisu samo atraktivne na prvi pogled, već su i omiljene na tanjuru: zbog svoje blage arome i mesnatog klobuka smatraju se jednom od najukusnijih jestivih vrsta.
No, ljepota sunčanica skriva i određeni rizik. Uz pravu jestivu vrstu, u prirodi postoje i opasni dvojnici koji izgledaju vrlo slično, ali mogu izazvati ozbiljna trovanja. Zato je osnovno pravilo svakog gljivara: ubranom plodištu mora se potpuno vjerovati – ako postoji i najmanja sumnja, gljivu je bolje ostaviti u šumi.
U nastavku donosimo kako sigurno prepoznati sunčanice, gdje ih tražiti, koji su njihovi otrovni dvojnici te na koji ih način najbolje pripremiti da sačuvaju svoj puni okus.
Saznajte više o biologiji gljivama te o jestivim gljivama Hrvatske.
Kako izgledaju sunčanice?
Prava sunčanica (Macrolepiota procera) jedna je od najlakše prepoznatljivih gljiva naših šuma, no samo kada je potpuno razvijena. Raste visoko – stručak može doseći i do 40 cm, a klobuk promjera čak 30 cm.
Klobuk je u mladosti zatvoren i jajolik, kasnije se širi u oblik velikog kišobrana. Površina mu je svijetlosmeđa do bež, s tamnijim ljuskama koje daju karakterističan uzorak poput mozaika. Središnji dio klobuka gotovo je uvijek tamniji i glatkiji.
Stručak je vitak, vlaknast i često šuplji, sa sitnim tamnim prugama koje izgledaju poput zmijske kože. Na njemu se nalazi prsten – pomični, dvostruki i debeo, što je jedan od najboljih znakova prepoznavanja jestive sunčanice.
Listići su bijeli, gusti i slobodni od stručka. S vremenom ostaju bijeli ili kremasti, za razliku od nekih otrovnih dvojnika kod kojih mogu poprimiti zelenkastu ili ružičastu nijansu.
Mladi primjerci, dok je klobuk još zatvoren i nalikuje bubregu ili jajetu, lako se mogu zamijeniti s opasnim vrstama. Zato se preporučuje brati samo potpuno razvijene sunčanice s jasno raširenim klobukom i izraženim prstenom.
Gdje rastu sunčanice?
Sunčanice su vrlo rasprostranjene gljive i mogu se pronaći gotovo u cijeloj Hrvatskoj. Najčešće rastu na svijetlim i prozračnim staništima – rubovima šuma, šumskim proplancima, livadama, pašnjacima i uz šumske putove. Posebno vole pjeskovita i propusna tla, no nisu osobito izbirljive pa se mogu pojaviti i na bogatijim, vlažnijim tlima.
Sezona sunčanica počinje u kasno proljeće, no njihov pravi vrhunac dolazi od kolovoza do listopada, kada ih nakon kiše možemo naći u izobilju. Rastu pojedinačno, ali i u skupinama, pa se katkada čini da cijela livada „procvjeta” velikim gljivama nalik suncobranima.
Zanimljivo je da se sunčanice sve češće pojavljuju i na urbanim zelenim površinama – u parkovima, pa čak i na rubovima gradskih travnjaka, što pokazuje njihovu prilagodljivost.
Najčešće vrste sunčanica
Pod imenom sunčanica obično se misli na pravu sunčanicu (Macrolepiota procera), no u našim šumama raste više vrsta iz roda Macrolepiota i Chlorophyllum. Neke su jestive, dok su druge otrovne i zahtijevaju poseban oprez.
Prava sunčanica (Macrolepiota procera)
Najpoznatija i gastronomski najcjenjenija vrsta. Odlikuje se velikim klobukom s tamnim ljuskama, vitkim stručkom sa zmijolikim uzorkom i debelim pomičnim prstenom. Raste u šumama, na livadama i proplancima, često u većim skupinama.
Poljska sunčanica (Macrolepiota excoriata)
Manja i nježnija od prave sunčanice. Klobuk joj je svjetliji, gotovo bijel, s tanjim ljuskama. Najčešće raste na livadama i pašnjacima. Jestiva je, ali se rjeđe skuplja jer je znatno sitnija.
Otrovi dvojnici sunčanice
Iako su sunčanice cijenjene jestive gljive, njihov problem leži u tome što imaju nekoliko opasnih dvojnika. Najpoznatiji je otrovna sunčanica (Chlorophyllum molybdites), no i neke druge vrste mogu zbuniti manje iskusne gljivare.
Zelenosporna sunčanica (Chlorophyllum molybdites)
Najčešći i najopasniji dvojnik. Na prvi pogled podsjeća na pravu sunčanicu, ali postoji nekoliko jasnih razlika:
- Listići s vremenom postaju zelenkasti, dok su kod jestive sunčanice uvijek bijeli ili kremasti.
- Otisak spora je zelen, dok je kod prave sunčanice bijel.
- Najčešće raste na travnjacima, parkovima i vrtovima, pa čak i usred grada.
Trovanja ovom vrstom izazivaju jake mučnine, povraćanje i proljeve.
Crvenkasta sunčanica (Chlorophyllum rhacodes)
Iako nije smrtonosna, kod mnogih ljudi može izazvati probavne smetnje. Prepoznaje se po tome što meso nakon oštećenja poprimi crvenkastu ili narančastu boju. Kod branja je važno znati da ova vrsta nije preporučljiva za konzumaciju svima.
Mladi primjerci sunčanica i pupavke
Kada su mlade sunčanice još zatvorenog klobuka, lako ih je zamijeniti s opasnim pupavkama (Amanita phalloides – zelena pupavka, A. verna – bijela pupavka). Razlika je u tome što pupavke uvijek rastu iz volve (čašice na dnu stručka), dok sunčanice nemaju takvu ovojnicu. Upravo zbog ovoga početnicima se ne preporučuje branje zatvorenih sunčanica, već samo potpuno otvorenih primjeraka.
👉 Glavno pravilo: sunčanice brati samo kad su potpuno razvijene, s raširenim klobukom i jasnim prstenom. Svaka sumnja znači – gljivu ostaviti u šumi.
Kako sigurno brati i pripremati sunčanice?
Branje sunčanica zahtijeva oprez i dobru procjenu. Najvažnije je ubirati samo potpuno razvijene primjerke, s jasno raširenim klobukom i izraženim prstenom. Mladi, zatvoreni primjerci mogu se lako zamijeniti s opasnim pupavkama, stoga ih je bolje izbjegavati.
Prilikom sakupljanja, gljivu treba lagano izvaditi iz tla okretanjem stručka, a ne čupanjem, kako bi se očuvao micelij u zemlji. Ako sunčanica raste na panju ili deblu, struže se nožićem uz samo drvo. Najbolje ih je nositi u pletenim košarama ili platnenim torbama, jer plastika i najlon pogoduju brzom kvarenju gljiva.
U kuhinji su sunčanice prava poslastica. Najpoznatiji način pripreme je pohanje klobuka, koji izgledom i okusom podsjećaju na bečke šnicle. Mogu se i peći na roštilju, pohati u pećnici, dodavati u rižota ili rezati na trake i sušiti za kasniju upotrebu.
Važno je znati da se sunčanice nikada ne jedu sirove. Potrebna je dobra termička obrada kako bi se uklonile moguće tvari koje izazivaju probavne smetnje.
👉 Ukratko: brati sigurno, nositi u košarama, pripremati uz toplinsku obradu – i sunčanice će biti jedna od najukusnijih gljiva na stolu.
Nutritivna i ljekovita vrijednost sunčanica
Sunčanice su niskokalorične i bogate bjelančevinama, prehrambenim vlaknima i mineralima poput kalija, fosfora i željeza. Sadrže i vitamine B-skupine, posebno niacin (B3) i riboflavin (B2), koji pomažu u održavanju zdravog metabolizma i energije.
Zbog visokog udjela antioksidansa (posebno fenolnih spojeva), sunčanice se povezuju s jačanjem imunološkog sustava i zaštitom stanica od oksidativnog stresa. Kao i druge gljive, sadrže beta-glukane koji mogu povoljno djelovati na razinu kolesterola i otpornost organizma.
Ipak, treba imati na umu da se sunčanice uvijek moraju dobro termički obraditi, jer sirove mogu izazvati probavne tegobe.
Sunčanica u kulinarstvu
Sunčanica (Macrolepiota procera) slovi kao jedna od najukusnijih jestivih gljiva naših krajeva. Njezin veliki, mesnati klobuk idealan je za pripremu, dok je stručak pretvrd i vlaknast pa se obično ne koristi u kuhinji.
Najpoznatiji recept su pohane sunčanice – klobuci se umaču u brašno, jaje i krušne mrvice, a zatim prže poput bečkih šnicli. Zbog svoje veličine i teksture, često se nazivaju i “šumskim odrescima”.
Osim pohanja, klobuci sunčanica mogu se:
- peći na roštilju ili tavi, začinjeni maslinovim uljem, češnjakom i peršinom,
- puniti nadjevima (sir, šunka, povrće) i zapeći u pećnici,
- dodavati u rižota, juhe ili umake, gdje daju blag, orašast okus.
Sušeni klobuci mogu se čuvati za zimu i koristiti kao začin ili dodatak jelima, iako najviše arome imaju svježe pripremljene.
U tradicionalnoj kuhinji Hrvatske sunčanica se često pojavljuje kao brzi jesenski obrok – nakon šetnje šumom, pohana sunčanica bila je omiljena na stolovima mnogih obitelji. Danas se sve češće nalazi i u modernim gastro interpretacijama, od gurmanskih burgera do vegetarijanskih menija.
👉 Ukratko: sunčanica je gljiva koja spaja jednostavnost pripreme i vrhunski okus, a njezin veliki klobuk otvara bezbroj kulinarskih mogućnosti.
🍴 Pohane sunčanice (klasični recept)
Sastojci:
- 4 klobuka sunčanica
- 2 jaja
- brašno i krušne mrvice
- sol, papar
- ulje za prženje
Priprema:
Klobuke očistiti vlažnom krpom. Posoliti i popapriti, uvaljati redom u brašno, jaja i mrvice. Pržiti na vrelom ulju dok ne poprime zlatno-smeđu boju. Poslužiti toplo uz krumpir ili svježu salatu.
🔥 Sunčanice na žaru s maslinovim uljem
Sastojci:
- 4–6 klobuka sunčanica
- maslinovo ulje
- 2 češnja češnjaka (sitno nasjeckana)
- peršin
- sol, papar
Priprema:
Klobuke premazati maslinovim uljem i staviti na vrući roštilj ili grill tavu. Peći par minuta sa svake strane dok ne omekšaju. Pospite svježim češnjakom i peršinom te posolite po ukusu.
🥣 Juha od sunčanica
Sastojci:
- 4 klobuka sunčanica (narezana na trake)
- 1 luk
- 2 mrkve
- 1 krumpir
- 1,5 l povrtnog temeljca
- maslac ili ulje
- sol, papar, peršin
Priprema:
Na maslacu pirjati luk i mrkvu, dodati krumpir narezan na kockice i sunčanice. Podliti temeljcem i kuhati 20 minuta. Za kremastu varijantu dio juhe usitniti štapnim mikserom. Pospite svježim peršinom i poslužite uz kruh.
O autoru
